Saturday, August 30, 2008

Šumarski panegirik jednog wannabe liberala

Individue imaju prava i postoje stvari koje im nijedna osoba ili grupa ne sme učiniti (a da ne povredi njihovih prava). Ta su prava toliko čvrsta i dalekosežna da se postavlja pitanje šta država i njeni službenici uopšte mogu ili smeju da urade.
Robert Nozik; Anarhija, država i utopija

Gledam Google Analytics malopre i vidim veći broj poseta Agro Gerili sa pretraživača nego obično, keywords su ziloti this, ziloti that... Izgleda da ljudi dosta čitaju tekstove onog Internet reakcionara Teofila Pančića koji se u poslednjem broju Vremena osvrnuo na probleme zilotizma u Srbiji i njihove sukobe sa nadošlim buljukom golih hipika koji su održali nekakvo okupljanje na Južnom Kučaju. Pa dobro, ionako sam hteo da napišem još jedan tekst o tome (čim mi ruka bude oslobođena gipsa) imajući u vidu da su i novinari naših dnevnih listova uspeli da se dovuku u onu vukojebinu i napišu svakojake tekstove o, kako ih oni zovu, "golaćima". Ovo je kao neki odgovor na tekstove iz tih dnevnih listova, ali i na neke argumente koji se daju levom nogom na nekim forumima koji su imali prilike da vide i komentarišu moj prethodni post o šumarskoj dijalektici. Ovaj tekst neće biti: prvo -  smešan, jer mnogi misle da se ja samo zajebavam i drugo - kratak, jer je mojoj levoj šaci potrebna fizikalna terapija.

Ubedljivo najgluplji tekst je izašao 19. avgusta u dnevnom listu Politika od autorke Nikoline Miletić, a po površnosti ih je pratila i ekipa RTS-a koja je pre par dana objavila prilog o Rainbow mitingu u okviru Dnevnika 2. Da je autorka teksta u Politici jedan običan "šumarski dijalektičar", a da su to i njeni "stručni" sagovornici, svedoče i aluzije na sve i svašta u gore linkovanom tekstu. Ima tu i vlaške magije, drekavaca, vampira, ali moj omiljeni pasus je onaj koji daje argumente u prilog tvrdnji da se tu radi o sekti, a argumente je dao niko drugi nego Slađan Mijaljević, naš poznati sektolog (zanimanje koje je relevantno kao i ufolog ili možda politikolog). On (pasus, a ne Slađan) izgleda ovako u ćirilici:
Велики број људи у Западној Европи враћа се паганским обичајима, а неке од тих секти крију се под маском очувања природе. Чим постоји обожавање неких култова, попут месеца и централне ватре у овом случају, припадници ове организације мењају своје обичаје, а потом и свест. То што не једу месо и не користе хемију, попут шампона и сапуна, ходају наги, такође указује на верску секту. У каснијој фази прелазе на прорицања и предвиђање разних катастрофа, што је добро познати сценарио – тврди Мијаљевић.
Moj prethodni post je imao i anticipiran odgovor na jednu ovakvu sinergiju gluposti urezanu u samo četiri rečenice:
Strah od sekte je kod Srba rašireniji od straha od promaje, sekti se plaše svi, a promaje samo oni sa 40+ godina. Sekte su slične promaji inače, nevidljive su, nečujne, niko ih ne pominje u medicinskim enciklopedijama, ali su ipak smrtonosne.
Ili ako ne verujete da je ovo hrpa sofističkog proseravanja, da upotrebim sledeći silogizam:
  1. Svi ljudi su smrtni.
  2. Sokrat je žena.
  3. Prema tome, Aristotel je šrafciger.
Iz prve (1) i druge premise (2) sledi konkluzija (3). A imaju li (1), (2) i (3) nekakve veze? Naravno da nemaju, ali to je logika koju upotrebljava gospodin Mijaljević u svoje genijalne četiri rečenice, to je ta peta figura silogizma za koju zna samo naš proslavljeni sektolog. Nego, da se ja bacim na stvar...

ODELJAK I - O PRIRODNIM PRAVIMA ČOVEKA

Da pođemo prvo od kategorije prirodnih prava prema kojima čovek ima pravo i mogućnost da radi sve što mu njegove prirodne karakteristike dozvoljavaju apstrahujući hipotezu da je taj čovek sam na celom svetu. Sve što on uradi u takvom jednom apstraktnom univerzumu u skladu je sa prirodnim pravom. Jedine granice su njegove intelektualne i biološke sposobnosti. E sad, pošto čovek nije sam na svetu, pošto je Bog od rebaraca pravio i ženu (a oni zajedno decu), dolazimo do toga da društvo utemeljuje koncept ugovora kojim se ta prirodna prava poopštavaju na način da ona i dalje ostaju prava i mogućnosti svakog čoveka dok on ne ugrožava ista ta prava drugih ljudi. Sa fiktivnim nastankom države nastaju i zakoni koji na prirodna prava deluju na dva načina. Prvo, zakoni države mogu da još čvršće zaštite ta prirodna prava svojim aktima, bilo pravnim bilo fizičkim. Pravo na život, pravo na slobodu misli, savesti i izražavanja, pravo na svojinu i njeno korišćenje, nekorišćenje ili uništavanje (usus, fructus, abusus što bi rekli Rimljani) su neka od prava koja su sama po sebi svima razumljiva i kojima najveći broj ljudi teži jer su ona u skladu sa njihovom prirodom. Po prvom slučaju dakle država može još čvrće utvrditi ta prava svojim argumentima sile. Po prirodnom pravu je zabranjeno ugroziti nečiji život jer je taj život upravo prirodno pravo tog Nekog koji taj život poseduje. Po zakonima države je to takođe zabranjeno i tu vidimo da se pisano i prirodno pravo poklapaju.

Drugo, zakoni države mogu derogirati prirodno pravo čoveka. Uzmimo dva primera, jedan radikalan i jedan suptilan, da ih tako nazovem... Radikalan primer je recimo homoseksualizam. Ja smatram da je prirodno pravo čoveka da seksualno opšti sa svakim drugim čovekom ako od njega ima nedvosmisleni pristanak za to, pa bio on muško, žensko, Olivera Jovićević ili Sandra Perović. Pedofilija, sodomija (misli se na odnos sa životinjama) i silovanje nisu prirodna prava jer ne ispunjavaju uslov o nedvosmislenom pristanku. Međutim, neke države ugrožavaju to prirodno pravo šaljući homoseksualce na vešala. I ne radi se ovde o nekoj NGO postmodernističkoj odbrani svih prava čoveka kojih možemo da se setimo, radi se jednostavno o tome da su seksualne preferencije (ovde uzete kao radikalan primer, a možemo govoriti i o preferencijama prema čokoladi ili fudbalskom klubu) pravo koje čovek ima i koje je usađeno u njegovu prirodu. Straight, gay, bi, onanisanje, celibat, swingovanje, sve je to privatna stvar pojedinca dok god on ne ugrožava prirodna prava drugih ljudi i dok god ne pokuša da monopoliše to svoje pravo na način da natera organe države da deluju u njegovu korist. Da nisam politički korektan NGO-vac možete otkriti iz sledećeg primera. U zakonima velikog broja država postoje odredbe o pozitivnoj diskriminaciji određenih društvenih grupa samo zato što su one monopolisale svoj manjinski politički uticaj. Diskriminacija je diskriminacija i nije u skladu sa prirodnim pravima, pa bila ona pozitivna ili negativna. Pozitivno diskriminisanje Crnaca u Americi pod uticajem njihovog lobija, žena u Evropi pod uticajem levičarskog feminizma ili homoseksualaca negde zbog sistemski infiltriranog gay lobija je jednako kao i negativno diskriminisanje adventista ili zilota u Srbiji zbog infiltriranja SPC-a u državu ili istih tih homoseksualaca i žena u Iranu zbog teokratski utemeljene države. Svi treba da imaju jednake početne pozicije, svi treba da imaju jednake uslove, svi imaju ista prava, država ne može da se meša ni pozitivnim ni negativnim diskriminisanjem. Sad to ne znači da je zabranjeno da neko misli nešto o pederima, adventistima ili SPC što je sve najgore, naravno da nije, ali to znači da niko ne može da tera državni sistem da on donosi (pravne i fizičke) akte protiv pedera, adventista ili SPC samo zato što ih on i njegovi istomišljenici mrze i zato što država ima monopol sile da nešto učini po tom pitanju. Neko može biti "progresivan" ili "konzervativan" koliko želi i taj svoj stav može argumentovati, ali ga ne može nasilno poopštavati na celo društvo jer onda čini nasilje nad drugim ljudima koji možda ne misle isto. O neisključivosti liberalizma i kulturnog konzervativizma možete pročitati ovaj tekst Voltera Bloka, sa kojim se ja, doduše, dosta i ne slažem... Pored radikalnog imamo i suptilan primer derogiranja prirodnih prava od strane državnih zakona, a to je recimo plaćanje poreza. Postavlja se pitanje zašto neko mora da uplaćuje u budžet države doznake za zdravstveno osiguranje ako je siguran da će se lečiti manje od drugih ili se neće lečiti uopšte? Zašto da svi uplaćuju istu količinu novca pod opravdanjem da mogu da koriste lekarske usluge koliko god hoće? Ali šta ako nekom nikad i ne zatrebaju te lekarske usluge, šta je bilo sa njegovim novcem? Ali to je tema za neki od narednih tekstova...

ODELJAK II - O SLOBODI RELIGIJSKIH UBEĐENJAIzvinjavam se na ovolikoj predigri, pretpostavljam da ste već svršili... Ko nije, može da nastavi sa čitanjem, sad bi trebalo da odgovorim na primedbe uvaženog sektologa i nekih forumaša koje se tiču velike opasnosti od sekti...

Gore sam naveo da je sloboda mišljenja i savesti takođe prirodno pravo čoveka, a isto je i sa izražavanjem tog mišljenja. Ali nasilno naturanje svog mišljenja ide protiv tog prava. Sloboda misli i savesti u sebe inkorporira i slobodu verovanja ili neverovanja u bilo koji religijski koncept koji je blizak tom čoveku. Prvo čovek ima slobodu da veruje u nešto kao što ima slobodu i da ne veruje ni u šta ili da veruje u ništa. Teista za ateistu može reći da je glupak koliko hoće i obratno, ali nema pravo da pomoću instrumenata prisile ugrožava njegovu slobodu religijskog ubeđenja kao što su Talibani proganjali neverujuće, a komunisti verujuće. Država sa tim nema nikakve veze. Dalje, ako postoji neki teološki koncept u koji čovek veruje, on ga može zvati kako hoće. Bog, Bogovi, Priroda, On, Ona, Kosmos, Sve, Ništa, Satana, El, Alah, Nkulukulu, Amaterasu, Iluvatar, Cthulhu, Guybrush Threepwood ili štagod, sve je legitimno. Takođe i način upražnjavanje vere, kult, dogma i obred, sve je dozvoljeno ukoliko se ne ugrožavaju prava drugih.

Dakle, da apstrahujemo sad da su rainbowci (goli hipici) možda sekta, mada svako ko je u stanju da čita duže od pet minuta verovatno shvata da nisu, onda ćemo videti da oni ne ugrožavaju ničija prirodna prava, upravo kao ni većina tih alternativnih i malih verskih zajednica. Ne ugrožavaju tuđ život, imovinu ili mišljenje. Oni žive svoju utopiju, i ma koliko se ja ne slagao sa njihovim gledištima ili sa gledištima bilo koje druge religijske zajednice, ne mogu pozivati na to da se oni rasteraju, zatvore, rasformiraju samo zato što ne misle na moj način. Možda među njima ima kriminalaca, narko-dilera, ubica, silovatelja, Kardasijanaca, ali oni imaju ime i prezime. Nikom pametnom ne pada na pamet da napada vascelo Hrišćanstvo ili vascelo Pravoslavlje zbog jednog Pahomija.

Dakle, ako ne volite sekte, ako nećete da vam deca budu članovi istih, a vi ih tako vaspitavajte! Ne očekujte od društva i države da radi stvari umesto vas. Svako ima svoj izbor i država uopšte u to i ne treba da se meša. Neko je izabrao Hare Krišnu, i nama se to ne sviđa i to je OK. I svima ćemo da pričamo da nam se to ne sviđa i da mrzimo Hare Krišnu i sekte, ali nemojte gospodo da budete veći pravoslavci od patrijarha. Ni prirodno ni pisano pravo nemaju ništa protiv toga, nikoga tu niko ne ugrožava, o čemu vi onda pričate? Odakle vam ideje da se oni trebaju pohapsiti ili streljati? Neko je počeo da koristi heroin. Gospodo, to je bio njegov izbor. Dete od tri godine zna nuspojave heroinske zavisnosti, to je bio samo njegov izbor. Šta, sad država treba da uposli višemilionske resurse da bi popravljala nečije glupe lične izbore? Zašto?

Jednom rečju, nemate vi nikakvu tapiju na istinu ili ispravan način života. Svako živi na onaj način koji mu se najviše sviđa, pa bio on hipik, narkoman, zilot, fudbaler ili anarhista! Ako nekoga ispunjava druženje sa sličnomišljenicima u nekoj vukojebini, držanje za ruke i igranje za vreme pomračenja Meseca, konzumiranje marihuane i hrane biljnog porekla, šta vi imate sa tim? Može da vam se to ne dojmi, možda se to ne dojmi ni meni, ali imate da kušujete sa pozivima da država treba da spreči takve stvari pozivajući se na javni moral i stanje nacije (što bi rekla Olivera Kovačević). Niti vas niti vašu decu teraju da puše travu, da igraju u ritmu tam-tama na mesečini, niti da jedu famoznu čorbu od zelja. Vi o tome ne biste ni imali pojma da nije bilo novinara koji su vam to rekli, da li bi vam bilo lakše da to uopšte niste znali? Da niste za to saznali ne bi ni ispadali glupi u društvu, verujte mi. Manje kontakata sa dnevnim novinama i televizijom, a više vašeg života rekao bih, i to baš onog života koji ste vi sami izabrali...

ODELJAK III - PRAVILA OBLAČENJAOvo je tako bizarna tema za raspravljanje, ali ajde da joj posvetim par minuta... Naše telo dakle služi svemu i svačemu, pa je tako ono i jedan od medijuma komunikacije, a da bi se ta komunikacija pospešila, dolazi i do oblačenja. Ljudi su se oblačili zbog bioloških zahteva njihovog organizma, a kasnije da bi iskomunicirali svoju socijalnu poziciju i status, a različita društva i različite geografske širine imaju različite dress codove. Kod nas je npr. normalno biti obučen na ulici, to je socio-kulturno pitanje, nikog normalnog ne možete videti golog. Golotinja na ulici nije privatno pravo svakog od nas jer to može uznemiriti druge ljude ili im učiniti susret sa tuđim golim telom neprijatnim. Meni bi se sviđalo recimo da većina devojaka hoda golo po Beogradu, ali takođe ne bih uopšte voleo da gledam babe u istoj toj odeći. Rešenje je onda da je bolje da svi budu obučeni nego goli, jer ako postoji pravilo, bilo ono prirodno ili društveno postavljeno, ono mora važiti za sve.

Elem, jedan aspekt sablažnjavanja oko cele ove Rainbow priče je što su se novinari uhvatili za to da su oni goli. Ostavićemo na stranu to što je, prema mom svedočenju, samo deset posto njih tamo zaista bilo golo i to samo u dotičnom kampu. Nisu oni išli ni preko Beograda, ni preko Paraćina, ni preko Boljevca potpuno nagi. Oni su poštovali nepisana pravila oblačenja, bili su odeveni ovako ili onako, ali ipak nisu bili goli. Kada su stigli tamo, kao štovaoci prirode (vulgarni štovaoci, rekao bih) skinuli su gaće i našli se u svom elementu. E sad, da li su oni ugrožavali one koji nisu goli? Verovatno nisu, jer bi oni ili otišli ili napravili alternativni kamp. A pošto se radi o javnom okupljanju određene grupe ljudi koja deli slične senzibilitete onda imamo i opravdanje za njihovu golotinju ma koliko to čudno bilo. Ako se nudisti okupljaju na nudističkoj plaži, mi se možemo osećati čudno, može nam biti neprijatno i mi ćemo nudističku plažu napustiti. Ako u Rainbow kampu ima golih ljudi i nama to smeta, mi ćemo kamp napustiti. Ako se u manastir ne ulazi sa papučama i kratkim pantalonama, onda ćemo ih nositi na drugom mestu, a tu dolaziti formalnije obučeni ili nećemo dolaziti uopšte. Ako se ne puši u bioskopu za vreme filma, mi ćemo izaći napolje da ispušimo cigaretu ili možda ceo šleper istih.

Da li to ruši koncept prirodnog prava kao konstituentu anarhoidnog sistema slobode? Mislim da ne imajući u vidu da smo mi slobodni da osnujemo svoje pušačke bioskope, manastire u kojima bi bili goli i plaže na kojima bi svi bili u perjanim jaknama. To su ta ostrva u društvenom sistemu koja su sva skrojena od razlika po mnogim pitanjima, sve su to male utopije u kojima ljudi žive ne prisiljavajući nikog drugog da živi na taj isti način. Ako mislimo da se ne uklapamo u jednu takvu priču, mi ćemo tu priču zaobići, a možda ćemo i započeti svoju, alternativnu priču koju ćemo deliti sa istomišljenicima. Ako ljudi na 4 sata vožnje od najbližeg naseljenog mesta, na okupljanju koje ima karakter "privatne žurke" žele da budu goli, onda im dopustimo da goli i budu! Ako se vi pojavite tamo niko vas neće terati da se skinete, a ako vam se i dalje ne sviđa, imate isti taj put kojim ste došli, pa se se jednostavno vratite nazad! Toliko...