Sunday, March 29, 2009

Crni metal i siva ekonomija

Ako ovih dana čvrsto rešite da se ubijete bacanjem naglavačke sa Kalemegdanske tvrđave ili uzimanjem poveće doze heroina, bićete u velikom problemu. Država će pokušati da vas spase. Džabe ste vi pri čistoj svesti i zdravoj pameti rešili da to uradite, krajnja instanca koja odlučuje ko je pametan je negde u hodnicima nekog biroa.

Ima čak i bizarnijih stvari. Milan Tarot i njegov vidoviti Bene Gesserit esnaf su zabranjeni na srbijanskim televizijama iz svima znanih i mnogima prijemčivih razloga. Uzalud je objašnjavati da bi mediji trebalo da budu slobodni u emitovanju svog programa, a gledaoci u trošenju vlastitog novca putem telefonskih usluga. Ne samo kolektivna pamet RRA, nego i hiljade građana će se složiti sa ovakvom politikom. Zašto? Pa zato što jednostavno misle da su pametniji od tog malog broja svojih sugrađana koji se pale na vidovnjake i da imaju pravo da ih na polunasilan način odviknu od gluposti.

No, to su građani kao pojedinci. Šta da radimo sa udruženjima i sindikatima koji monopolizuju svoj većinski položaj na određenom tržištu i, uz blagoslov i zakonodavstvo države, postaju alfa i omega u datoj grani. Taksista, lekar, advokat bez licence? To neće da može pa makar imali dva miliona korisnika koji žele platiti za vaše usluge. Ili još gore ako hoćete da radite za svoje klijente bez ikakve novčane ili druge nadoknade. Korporacije sa državnim ingerencijama odlučuju da li ste ili niste nelojalna konkurencija, u suprotnom eno ih u Nemanjinoj, blokiraše saobraćaj...

Jedan od retkih domaćih bendova koje actualy mogu da slušam je i beogradski metal sastav Consecration. Oni su pre neki dan krenuli put Rijeke gde su imali zakazan koncert. Sjajna stvar, složićemo se svi. Naši bendovi idu tamo, njihovi dolaze ovde, družimo se, razmenjujemo ideje i iskustva, otkrivamo nove grupe, jednom rečju – istina, odgovornost, pomirenje. No, Beograđani nisu daleko stigli. I pored ponetih ličnih dokumenata, pasoša, pozivnog pisma, ATA Carnet pasoša za muzičku opremu, hrvatska granična služba im je zabranila ulazak. Razlog? Nemaju uverenje od reprezentativnog udruženja da su – muzičari!


What the fuck? Mnogi će se složiti sa ovakvim postupkom hrvatskih vlasti braneći se argumentom da se mora znati ko šta radi i koliko to naplaćuje kako bi država ubrala svoj mali procenat u vidu poreza. Hajde sada da ostavimo po strani raspravu o tome da li bi Consecration tamo nešto zaradili ili im je organizator garantovao samo obrok ili dva i ad-hoc smeštaj (pouzdano znam da čak ni u crno obučene Riječanke nisu uračunate u aranžman, pa bi sve zavisilo od individualnih kvaliteta Beograđana). Hajde da ipak prihvatimo tu priču o porezima i vidimo zašto je klimava. Naime, ako poslodavac (organizator koncerta) odluči da dovuče nekoliko momaka pod izgovorom da su oni nekakav muzički bend i ako on sa njima sklopi ugovor o (ne)plaćanju, bojim se da tu nema mesta za nikakav sindikat, uniju ili udruženje. Ako poslodavac na svoju odgovornost dovodi buljuk ljudi sa čudnim frizurama misleći da se radi o muzičarima, mislim da mu onda i treba dozvoliti da se osramoti i bankrotira jer je doveo šarlatane. A porez koji bi se eventualno platio bi se utvrđivao u trouglu poslodavac-izvođač-poreska uprava.

Pa čemu onda služi Udruženje estradnih umetnika i izvođača Srbije? Udrite me kobilicom basa posred čela ako znam! Po forumima neki njihovi članovi tvrde kako je licenca tog udruženja jedan od uslova da se dobiju putne isprave za izlazak iz zemlje u ulozi muzičara. Naime, kad ne bi bilo njih, svaki klošar sa drombuljom ili okarinom u džepu bi mogao da ode na granicu tvrdeći da je upravo započeo svoju evropsku solističku turneju. Ili još gore, vele oni, šta ako neki kriminalac pobegne od pravedne ruke zakona predstavljajući se kao muzičar? Tja... Već zamišljam Legiju kako posle bekstva iz zatvora, a noseći violončelo u desnoj i Dvoržakovu Simfoniju iz Novog sveta u levoj ruci, grabi ka crvenom horizontu hrvatske granice.

E da! Ako ste član udruženja možete sebi plaćati doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. Jeste da je moguće da se te pare u istoj funkciji stave i na štednju, pod jastuk, u privatni fond, ali je lakše ovako. Vi nama malo para, mi vama malo monopola i tako su živeli srećni i zadovoljni do kraja života...

Neki optužuju Hrvate za ovu papazjaniju i pozivaju našu državu da odgovori istim merama. Zaista to će pogoditi (i pogađa) upravo one najmanje, neafirmisane bendove čija je muzika daleko od mainstreama. To su sada doživeli Consecration, a ranije se dešavalo i mnogo poznatijim facama poput Darkwood Duba i Kande, Kodže i Nebojše. To će se verovatno dešavati i ubuduće, jer izgleda da sinergija hrvatskog pravnog okvira i srpske politike izdavanja licenci upravo to i omogućava. Ne poznajem hrvatske pravne norme, ali ako imaju nešto poput našeg dokumenta koji se zove Posebni kolektivni ugovor za radno angažovanje estradno-muzičkih umetnika i izvođača u ugostiteljstvu, diskografiji i koncertnoj delatnosti koji je donet na osnovu Zakona o radu, onda se ova situacija doima kao jasna. Dotični dokument naime u Članu 5 kaže:
Strani izvođač može biti angažovan u estradno-muzičkom programu kod domaćeg poslodavca, u skladu sa odredbama ovog ugovora, pod uslovom da ima odgovarajuću javnu ispravu o svom statusu izdatu od odgovarajuće inostrane organizacije ili organa koju je dužan da dostavi poslodavcu, odnosno reprezentativnom sindikatu.

Poslodavac je dužan da, pre zaključivanja ugovora o izvođačkom radu-delu sa stranim izvođačem, sa reprezentativnim sindikatom zaključi sporazum o saglasnosti za angažovanje stranog izvođača.

Saglasnost na angažovanje stranog izvođača na teritoriji Republike Srbije daje zajednička Komisija reprezentativnog sindikata i Unije, na osnovu zahteva poslodavca u kojem je navedeno vreme izvođenja estradno-muzičkog programa i spisak izvođača uz koji se dostavljaju kopije javne isprave o statusu i pasoša stranog izvođača.
I tako... Verovatno da neko slično hrvatsko udruženje na sličan način 'štiti' svoje metal proizvode od inostrane konkurencije. Pitanje je samo zašto su hrvatski graničari od Beograđana tražili licencu konkretno Udruženja estradnih umetnika i izvođača Srbije, a ne nekog drugog. Ispostavlja se onda da to udruženje u Srbiji ima monopol na izdavanje licenci, da te licence koštaju par stotina evra po čoveku na godišnjem nivou i da su potrebne čak i za alternativne muzičke bendove koji drže po dve svirke godišnje bez ikakve nadoknade.

Zašto i takvi bendovi moraju imati licencu? Pa zato što je zabranjeno nešto raditi besplatno. A zašto je zabranjeno nešto raditi besplatno? Pa zato što država od toga ne ubira nikakav porez. Sa njene tačke gledišta je svejedno da li će svirke biti ili neće, jer je u svakom slučaju tu njen prihod jednak nuli.

Wednesday, March 25, 2009

Sat za našu planetu vs Big Muzzy ili Mala (psiho)analiza ekološkog pokreta

Strašno me mrzi da pišem nešto u poslednje vreme pa ćete mi oprostiti što će i ovaj tekst da izgleda kao neopeglane dugačke gaće Ministra za infrastrukturu. Dakle, odmah na početku da se izvinim što će doleprotežući napis da bude pun malih logičkih nekoherentnosti, skakanja sa argumenta na argument i drugih literarnih zbrzavanja. Pa zašto kog đavola onda uopšte pišem pitate se vi. Pa zbog odgovornosti pred Bogom, Rasom i Nacijom, a ponajviše jer je ostalo samo tri dana do događaja koji je povod ovog pisanija. A glupo je da o nečemu pišem kada je voz već prošao ako hoću da moja ingeniozna naklapanja naprave nekakav impact.

Svako ko u Srbiji ima televizor, radio ili pristup Internetu, ko ume da čita papirna izdanja (bilo da se radi o dnevnim novinama, nedeljnicima ili magazinima) sigurno zna za akciju 'Sat za našu planetu' koja se organizuje u subotu uveče simboličnim gašenjem sijalica po kućama, a ko hoće može da ugasi još i koješta pride... Dakle, nemam pojma ko to organizuje (valjda neka lokalna podružnica WWF-a), ali im se mora odati priznanje da su bar što se medijske strane tiče stvar odlično pokrili i, da se tako izrazim, isporučili. E sad, to što mene takve akcije koje se odvijaju na simboličkom planu, na planu nekih metafora i alegorija, u suštini nerviraju – to ima da pojasnim u daljem tekstu.

Elem, svaki put kad na netu vidim baner sa natpisima '60 minuta', 'pridruži se', 'spasimo prirodu i grbave kitove', moje telo ima fiziološku reakciju. Automatski dolazi do ispuštanja znatne količine metana i ugljen-dioksida kroz sve telesne pore i otvore koje, jelte, kao čovek i pojedinac posedujem. Odeš na sajt sa vestima - baner. Odeš da vidiš najnovije tračeve sa estrade – baner. Registruješ se na forum čija su tematika black metal i satanizam – baner. Odeš na neki sajt koji pruža usluge virtuelnog seksa, poput Fejsbuka – a ono tamo pozivi za učlanjivanje u ekološke grupe i rikvestovi za upoznavanje od strane ljudi čiji profil šljašti zelenom bojom (btw. pozivam sve devojke da overe moj profil na fejsu, spejsu, tviteru i karikama. Tamo sam registrovan kao Pauk Židovski. Turci i pederi stop!).

Photobucket

Ne mogu a da ne napravim hipotezu kako je ovu akciju gašenja svetla smislio i u delo sproveo neki geek iz Grinpisa u Sidneju samo da bi svoju angažovanu devojku (koja je ujedno anarhistkinja, feministkinja, alterglobalistkinja i envajromentalistkinja) naterao na analni seks! Nema drugog objašnjenja za ovu blasfemičnu perverziju! Psihoanaliza nam tu obilato pomaže stavljajući elemente ove teorije u istu ravan i otkrivajući skrivene veze među njima. Tama koju stvaramo u subotu je obitavalište Smrti, Thanatosa, ne-bića, to je sfera odbačena i od samog Boga. Tama je mesto na kome ne želimo da budemo, ona je naša totalna negacija. Ono što je tama za kosmos, to je anus za anthropos. Najmračnije mesto na čovekovom telu, sušta suprotnost Umu, mesto stvaranja nečistog otpada, mesto koje mi kao ljudska vrsta uvek držimo sakrivenim od svetlosti. Ova ekološka akcija se onda sa ovog stanovišta doima kao metod preventivnog delanja. Radikalni ekolozi budućnost sveta tu vide mračnom na dvostrukom nivou. Prvo, industrijska isparenja i nuklearni holokaust će zakloniti izvor svetlosti i od Zemlje napraviti samo još jedan kamen u Vasioni. Sa druge strane, na mikro-planu, to se očitava kao nemogućnost pravilnog razmnožavanja, budući da u mraku ljudi više neće videti razliku između normalnog i analnog seksa, što dalje dovodi do toga da se više neće praviti ni razlika između seksa sa muškarcem ili ženom, što daljom Darvinovom metodologijom dovodi do toga da je krajnji produkt eko-katastrofe – evolucija ljudi u čmarove!

Ovakvo čitanje akcije 'Sat za našu planetu' je meni jedino prihvatljivo i logično. Envajromentalisti pokušavaju da ljude kroz jednočasovni analni seks u totalnom mraku dovedu do katarze (upaljene sijalice) i time ih nateraju na nekoliko stvari. Prvo, nateraju ih da novim očima sagledaju vrednost Svetlosti. Drugo, nauče ih da prljavi izvori energije (odnosno prljave igre) znače Mrak i Smrt (odnosno odsustvo stvaranja Života). Treće, nateraju ljude na čiste izvore energije, a time i na produžetak života.

Photobucket

Ne, ozbiljno. Svašta mogu da ukapiram i shvatim, ali mi nikad neće biti jasni efekti tzv. simboličkih akcija. Šta kad ugasimo svetlo sat vremena? Hoćemo li dobiti nekakve opipljive rezultate koji će možda čak biti publikovani ili opet imamo samo još jednu infantilnu igrariju građanskog sektora koji, hvala nebesima, vrvi od ideja za kratkotrajnu zanimaciju. Koliki je efekat jednočasovnog sijaličnog blackouta na klimatske promene i zašto ne traje duže? Do đavola, zašto ne idu direktno na lobiranje kod političke elite da se korišćenje električne energije drastično oporezuje ili možda zabrani? To je ipak suviše radikalno. Zato imamo samo jednočasovnu svetkovinu i to baš u onom smislu koga podrazumeva Jelena Đorđević opisujući političke svetkovine i rituale, a na tragu Dirkemovog razlikovanja svetog i profanog. Tih sat vremena mraka je vreme svetkovine, sveto vreme, ekvivalent mističnoj molitvi religioznog čoveka. Svakodnevica je vreme prolaznosti, materijalne stvarnosti, rada i potrošnje, stvaranja i konzumiranja, ličnih patnji... Svetkovina stoji nasuprot svakodnevici kao onostranost, kao približavanje suštini, kao pripadnost jednoj široj celini. U ovom slučaju se ta šira celina oslikava u vidu Prirode i Humaniteta, a u drugim slučajevima koji su mnogo stariji i vidljiviji imamo odnos sa Bogom, Etnosom, Ideologijom, Vođom... I ništa novo neću reći ako primetim da je ovakav jedan vid masovne simbolike samo New Age oblik premodernog tribalizma i paganstva. I ponavljaću se kad kažem da je postojanje jedne takve ideologije sasvim legitimno dok god ne počne negativno da utiče na ostatak populacije kojoj neohipici nisu njihova šolja čaja.

Koja je glavna poenta Earth Houra? Jednostavno ta da su klimatske promene u svetu uzrokovane čovekovim delanjem i da je jedan od najvećih problema u stvari emisija ugljen-dioksida, a jedni od najvećih emitera su infrastrukturni objekti koji služe za proizvodnju električne ili toplotne energije, a koji koriste prljave i neobnovljive izvore poput uglja, nafte, drveta ili gasa. Ljudi koji imaju stavove o klimatskim promenama se u suštini dele na nekoliko grupa. Jedni misle da one uopšte ne postoje ili da su u okvirima normalnog, drugi da postoje ali da nisu uzrokovane ljudskim faktorom, a treći tvrde da je za sve kriv čovek.

Ostavićemo prve dve kategorije po strani i osvrnuti se samo na poslednju, a imajući pre svega u vidu samu temu, tj. potrebe ljudi za energijom i uticaj tih potreba na eventualne promene klime. Svi prisutni se tu slažu da je hitno potrebna seča emisije greenhouse gasova, ali kada pokušamo to da sprovedemo u praksi, dolazimo do nemalih problema. Zaustavljanje proizvodnje energije na konvencionalan način odmah bi ljude dovelo do neprocenjivih i trenutno nezamislivih negativnih posledica. Zato je ovakav teroristički scenario (koji doduše priželjkuju neki eko-fundamentalisti) potpuno neostvariv, rekao bih. Većina se zalaže za postepeno (brže ili sporije) prelaženje na čiste izvore energije, ali tu dolazi do neslaganja šta jesu čisti izvori. Nuklearke npr. ne emituju štetne gasove pa ih neki racionalni envajromentalisti vide kao jedinu zamenu za ugalj i naftu, ali većina je ipak protiv tog vida stvaranja energije pod izgovorom mogućih nezgoda poput Černobilja ili ostrva Tri milje. Ta većina je jako glasna u svojoj kampanji što bržeg prelaska na obnovljive (renewable) izvore energije poput vetra, sunčeve svetlosti i toplote, talasa i sl. Koliko su u pravu?

Imajući u vidu da svaka geografska oblast (poput države npr.) pokušava da energetski bude što nezavisnija, da energiju svojim građanima i ekonomijama pruža 24 časa dnevno uz što ispeglaniji napon, onda zaključujemo da se energetski sistem te oblasti mora što više oslanjati na izvore energije koji ne zavise od hirovitosti prirode. Jednom rečju, ako smo već utvrdili da termoelektrane nisu dobre, onda je jedini efikasan način zameniti ih nuklearnim elektranama.

Hirovitost prirodnog faktora, vetra ili sunca, znači energetsku neodrživost sistema. I što se sistem više zasniva na vetro ili solarnim generatorima, to je i više neefikasan proporcionalno ulaganjima. A ako hoćemo da u praksi pokušamo da se bavimo održivim razvojem, tom svetlozelenom doktrinom koja hoće i jare i pare, onda je rešenje u kontrolabilnim izvorima energije.

Zato, ako će već da se ulažu pare iz subvencija i budžeta, uvek je bolje davati ih na nuklearni program a ne na obnovljive izvore energije. Dobija se realna, a ne fiktivna održivost. A nuklearofobima i ekofundamentalistima poput Ramba Amadeusa koji svoje pare zarađuju svirajući električnu (sic!) gitaru poručujem da očekujem da ih posle subote na koncertima vidim sa propelerom ili solarnim panelom na glavi koji će da napaja ozvučenje i 'dvije noge na monitoru'.

Ja znam da ću u subotu uveče uključiti helikopterski reflektor u dvorištu kako bih mogao cirkularom da sečem drva. A vi?

Photobucket

Wednesday, March 11, 2009

Kako uhapsiti Ratka Mladića?

Starac zbunjenog izraza lica hodao je putem koji vodi za Knjaževac. Nije bio svestan svojih postupaka. Nije znao kako se zove, niti gde se nalazi, niti šta je trebalo da radi... Nije znao da li da se vrati nazad, da li da legne ili sedne, ili možda skoči u jarak. Katatoničnost situacije je prekinuo beli auto koji se zaustavio kraj njega. Staklo suvozačevog prozora se otvorilo, a odsjaj uglačanog broša na grudima je na trenutak preleteo preko očiju umornog starca.

- Jesi li ti Vule?
- Erm... Jesam...
- Znaš da imaš onu neplaćenu kaznu i da moraš da ideš u Zaječar zbog toga?

Beli auto sa velikim natpisom POLICIJA sa strane se okrenuo i vratio istim putem kojim je i došao. Ovoga puta sa jednim putnikom više...

V.N. iz sela Bučje kod Knjaževca je svojih nekoliko dana u zatvoru zaslužio neplaćanjem kazne po presudi prekršajnog sudije. Takav je zakon. Ili pare ili zatvor, a proporcija je bila takva da je dan u zatvoru vredeo hiljadu dinara. Vule nije platio kaznu i tim činom izabrao je alternativni vid kazne.

Te iste večeri kada je Vule otišao da vrati dug zajednici, nestao je B.S, postariji čovek, takođe stanovnik Bučja. Bio je senilan, kletva starosti ga je potpuno uzela pod svoje, maltene je bio neuračunljiv. Mogao je da zavši bilo gde... Potraga od strane združenih snaga meštana i policije nije dala rezultate. Svaki bunar i jarak, svaka vrtača i branik su prevrnuti kao čarapa, ali njega nije bilo. Đe je čovek, štono bi rekao Savo iz Kikinde.

Tri dana i tri noći noći je trajalo to vanredno stanje. Porodica nestalog je već bila spremna na najgore, a ta prividna spremnost je često presecana uplivima lažne nade da će se možda sve dobro završiti. Čekali su kao čovek zatvorenih očiju na električnoj stolici koji je znao svoju sudbinu, ali koji je ipak u nekom delu glave čuvao misao da će možda da nestane struje ili da će da izbaci sklopka. Sin nestalog, inače vlasnik seoske prodavnice i bivši policajac se ipak setio gde bi mogao da nađe oca...

Tog dana su B.S.-a našli živog i (skoro) zdravog u – okružnom zatvoru u Zaječaru. Priznao čovek da se zove Vule i to je unutrašnjim poslenicima bilo dovoljno. Kamo sad lične karte, čipovi i skeniranje mrežnjače? B.S. je postao V.N, a V.N. je pio pivo ispred prodavnice u Bučju. B.S. je proveo nekoliko dana u zatvoru, a da niko nije ni proveravao ko je taj čovek. A onda je isti čovek proglašen za nestalo lice i ista policijska uprava je preduzela 'mere' da ga nađe. A Vule je i dalje pio pivo ispred iste prodavnice.

B.S. je vraćen kući. V.N. je valjda sad stvarno otišao u zatvor. Policajci koji su ovu glupost napravili verovatno imaju žene i decu pomoću kojih će da se vade pred disciplinskom komisijom. Ili možda naš pravni sistem može da reguliše da se neuračunljivi B.S. osudi zbog lažnog predstavljanja i da se tih par dana u zatvoru retroaktivno legalizuju?