Friday, November 19, 2010

Šmrt vs. Čukarić

Kako sam pre neki dan kupio jednu lepu, udobnu, sjajno izbalansiranu, sofisticiranu slovenačku sekiru, ne bi bilo loše zapisati neka zapažanja o stvarima koje su sa sekirama u vrlo bliskoj vezi. O smrtnoj kazni na primer... Bloger (i pravnik) Milko Grmuša je pre nekih desetak dana u svom napisu obrazlagao zašto je on protiv smrtne kazne, a komentatori teksta su istoj tezi dodali još nekolicinu argumenata. Kako druge blogove komentarišem samo onda ako umem da se izrazim kraće od samog teksta na koji ostavljam komentar (čitaj: vrlo retko), pala je odluka da svoje neslaganje izrazim posebnim tekstom.

Prvo, dakle, ja sam ZA smrtnu kaznu, odnosno, finije rečeno, nisam zastupnik struje da je smrtnu kaznu potrebno abolirati kao mogući vid sankcije u okviru kaznenog/krivičnog prava. Drugo, to ne znači da se slažem sa svakom pojedinačno dosuđenom smrtnom kaznom koja se može izreći u skladu sa određenim pozitivnim pravom. Dakle, smrtna kazna je prihvatljiva u načelu, a u daljem tekstu ću pokušati da pokažem kada, kako i zašto.

Ali pre toga da postavim jednu hipotezu direktno iz glave, nezasnovanu na bilo kakvim empirijskim pokazateljima. Smatram, naime, da je stepen protivljenja smrtnoj kazni među ljudima proporcionalan stepenu njihovog obrazovanja. To je jedno od polja društvene interakcije koje je čoveku iz mase, koji za sve ima prosto rešenje, prilično zamagljeno. Za razliku od njega, čovek iz elite je u svoje obrazovanje inkorporirao viševekovno teorijsko nasleđe prosvetiteljske i humanističke filozofije koja se vazda temeljila na pokušajima da se utvrde i uspostave određeni principi koji bi važili uvek i svuda, jer su jednostavno samorazumljivi, prirodni, božanski, večni, za-sve-važeći... Tako smo došli do nekoliko takvih večnih istina među kojima se na prvo mesto postavlja ona o neotuđivom čovekovom pravu na život. I dok čoveka iz mase mnogo i ne interesuju stvari koje ga se lično ne dotiču, čovek iz elite shvata da se tu radi o principima na kojima se zasniva poredak i da će sve, ukoliko dođe do prskanja i rašivanja tih principa, otići u božiju mater. Ako je pravo na život u načelu neprikosnoveno, ono ima da bude takvo i u svakom pojedinačnom slučaju. Dalje, tu je i mnogo empirijskih podataka koji sa utilitarne, ekonomske ili sociološke strane, pokazuju da smrtna kazna ne bi trebalo da ima opravdanje jer njeni efekti nisu ništa bolji od upražnjavanja drugih kazni. Jednostavno rečeno, čovek iz mase je kratkovidi sebičnjak za koga je kaznena pravda u odmazdi, dok pripadnik elite pred sobom ima širu sliku na kojoj se stvara bolje društvo sastavljeno od boljih ljudi. Smrtna kazna je zato sa moralne strane neprihvatljiva ili je sa utilitarne strane nekorisna ili oba.

Ali opet, neki ipak jesu za mogućnost dosuđivanja smrtne kazne i svoje argumente zasnivaju na istim temeljima kao i oni koji su protiv nje. Zato ova priča i jeste zanimljiva. U daljem tekstu ću navesti neke najčešće argumente protiv smrtne kazne i njihova moguća pobijanja, a onda ću nešto napisati i o argumentima u korist ovog načina kažnjavanja.

1. Šta ako je usmrćeni nevin?

Verovatno najčešći argument protiv izricanja smrtne presude se sastoji u tvrdnji da je moguće da ex post facto bude utvrđeno da je osoba nad kojom je presuda izvršena bila nevina. Uposlio ga je i Džon Stjuart Mil u svom Govoru u korist smrtne kazne. Međutim, taj argument uopšte ne pogađa kaznu kao takvu jer se tu mešaju dva pojma koja se mogu jasno odvojiti, a to su krivica i kazna. Argument koji kaže da je moguće da se osudi nevin čovek nije argument koji napada kaznu kao takvu, već proceduru utvrđivanja krivice. On samo govori o tome da procedura suđenja nije bila pravedna, ali uopšte ni ne dotiče pitanje da li je kazna u načelu opravdana ili nije.

U jednom ranijem tekstu u kome sam vukao paralele između fudbala i koncepta tzv. proceduralne pravde sam spomenuo podelu na savršenu, nesavršenu i čistu proceduralnu pravdu. Za prvu je karakteristično da znamo šta je pravedno i da imamo proceduru koja vodi do pravednog ishoda. Za drugu takođe važi da znamo šta je pravedno, ali da ne postoji procedura koja sigurno vodi do pravednog ishoda. U trećoj postoji samo procedura, te je svaki ishod po datoj proceduri pravedan. Utvrđivanje krivice u sudskom postupku potpada pod drugu, tj. nesavršenu proceduralnu pravdu. Tu na normativnom nivou znamo šta treba da bude pravedan ishod (da krivac bude osuđen, a nevin oslobođen), ali ni u snu ne možemo da zamislimo proceduru koja će u svakom pojedinačnom ishodu voditi do ovog rezultata. Jednostavno, radi se o proceduri koju stvaraju i sprovode bića koja greše te je i njen ishod nesavršen. Zato se često može videti Blekstonova maksima po kojoj je bolje da deset krivaca bude oslobođeno nego jedan nevin osuđen. Ali čak i ako bismo povećali levu strane jednačine na milijardu oslobođenih krivaca, to opet ne bi značilo da smo pronašli savršenu proceduru. Još uvek bismo imali nevine osuđene. To je taj koncept razumne sumnje koji se kao meta-načelo uzima pri svakoj pojedinačnoj odluci o krivici, ali koji opet ostavlja šanse za nepravedan ishod (vidi ovaj tekst Stevena Landsburga).

Tako, ako želimo da nevini ne budu osuđeni, onda je jedini način da niko ne bude osuđen (i obrnuto, ako želimo da svi krivi budu osuđeni, onda svi optuženi moraju biti osuđeni). Iz toga sledi da je iskaz da smrtna kazna nije opravdana jer je moguće da je osuđeni nevin jednak iskazu da bilo koja druga kazna nije opravdana jer je moguće da je osuđeni nevin. Sledi – svako kažnjavanje je neopravdano.

2. Smrtna kazna je nešto što je u ingerenciji Boga

Tu dolazimo na drugi argument koji možemo da interpretiramo na dva moguća načina. Prvo, da čovek prevazilazi svoje ingerencije izricanjem smrtne kazne ili, drugo, da to čini izvršenjem smrtne kazne.

Prvi slučaj se svodi na prethodni argument, jer je izricanje svake kazne u suštini igranje Boga. Utvrđivanje pravde je uvek božanske prirode, jer čovekove mogućnosti nisu dovoljne za dostizanje ideala savršene pravde. Iz toga sledi da nam zemaljsko pravo u stvari uopšte nije ni potrebno.

Drugi modalitet je ekvivalentan iskazu da je život neprikosnoveno ljudsko pravo, prirodno pravo i sl... To je verovatno najjači argument protiv smrtne kazne jer se život uzima kao samorazumljivo dobro koje ne zahteva nikakvo drugo obrazlaganje. O njemu kasnije, pre svega pri pobijanju argumenta pod rednim brojem osam.

3. Zajednica nema korist od smrtne kazne

Naime, to što će čovek biti usmrćen je samo dodatni gubitak kojim se ne vraća prethodno stanje. Smrtnom kaznom nećemo vratiti sve one koje je ubica usmrtio, te je bolje da ga uposlimo kako bismo imali korist od njega.

Utilitarni argument u pravu je vrlo klizav teren, a dalje ćemo videti i zašto. Kada upošljavamo tvrdnju da je nešto korisnije po zajednicu, mi implicitno tvrdimo da funkcija kaznenog/krivičnog prava nije da odgovara na pojedinačno krivično delo, već da stvara nekakvu korist za širu zajednicu. Iz toga sledi da je moguće svaku propisanu kaznu modifikovati tako, ne da bude pokušaj uravnoteženja sa kažnjivim delom, već maksimizacija koristi po sve. Prostije rečeno, problem je u sledećem: ako smatramo da bi osuđenika na smrt trebalo sačuvati u životu u funkciji roba koji ekonomski doprinosi zajednici, onda se postavlja pitanje zašto ne bismo i čoveka koji je osuđen na mesec dana zatvora ostavili da bude doživotni rob koji daje svoj ekonomski doprinos? Odgovor bi bio da to nije pravedno, da nije uravnoteženo nekoga osuditi na kaznu mnogo strožu od zasluženog. Tako implicitno priznajemo da je funkcija prava u tretiranju svakog pojedinačnog osuđenog u skladu sa delom koje je počinio (čitaj: odmazda), a ne u nekoj apstraktnoj koristi za zajednicu. Jer, ako nam je prvo na umu korist, onda bi se ona maksimizovala ne samo blažima kažnjavanjem na smrt osuđenih, već i težim kažnjavanjem onih sa mnogo blažim kaznama. A ne možemo reći da nam je kod jednih na umu korist, a kod drugih pravda jer tu onda stvaramo dva (ili nekoliko) pravna sistema koja su suprotstavljena.

4. Smrtna kazna je previše blaga

Po ovom argumentu mi osuđenom na smrt samo činimo uslugu jer ga spašavamo sopstvene savesti. Osuđenog treba ostaviti u životu jer je mnogo teže živeti sa grižom savesti zbog počinjenog dela nego jednostavno umreti.

Ovaj argument se može pobijati na nekoliko načina. Prvo, tu se pretpostavlja da svi ljudi imaju identične mehanizme funkcionisanja savesti, odnosno da će svaki ubica imati problema sa svojom savešću posle počinjenog dela. To ne samo da nije istina (recimo kod ubistva iz osvete ili ubistava za 'viši cilj'), već iz toga sledi da nikakva kaznena politika u tim slučajevima nije ni potrebna. Ubica može ostati i na slobodi, njegova savest će mu zadati dovoljno muka.

Drugo, kontroverznost smrtne kazne je baš u tome što se ona ne smatra blagom kaznom. Ne postoji nešto što na ljudsku imaginaciju deluje više uznemiravajuće od znanja da je utvrđen dan i čas kada će biti poslat u nešto tako nepoznato i neizvesno kao smrt. Težina smrtne kazne je upravo u tome što ona predstavlja brzi kraj i nepovratni gubitak svih kumuliranih shvatanja, emocija, iskustava, želja, težnji i ostalih sitnica koje su sve zajedno činile život vrednim po sebi. Iskustvo suočavanja sa smrću je iskustvo koje kazuje da sve ono pre toga nije imalo smisla, i u tome je najveća težina smrtne kazne.

Treće, ako je smrtna kazna previše blaga u nekim slučajevima, ne znači li to da onda ipak postoje neki blaži slučajevi za koje bi ta kazna bila adekvatna?

Četvrto, ako ipak prihvatimo hipotezu da je ponekad dovoljna kazna griže savesti (što nije neplauzabilno, imajući u vidu da mnoge npr. porodične ubice izvršavaju samoubistvo), onda se postavlja pitanje da li je posao kaznenog sistema da zaštiti fizički život osuđenog kako on ne bi pobegao od pravde usmrćujući samog sebe? Ovo je ekvivalent sa pitanjem eutanazije imajući u vidu da se samoubistvo može posmatrati kao vid eutanazije prouzrokovan psihičkom, a ne fizičkom, patnjom.

5. Smrtna kazna ne deluje dovoljno preventivno

Uzećemo da je ovaj argument empirijski tačan, da smrtna kazna zaista ne deluje u smislu smanjenja stope kriminaliteta u ukupnoj populaciji, pre svega među delima kod kojih je smrtna kazna zaista i zaprećena.

Tu je slična priča kao kod argumenta pod rednim brojem tri. Kaznena politika deluje prevashodno na pojedinačno izvršeno delo, a ne na utilitarnu računicu o efikasnosti ili korisnosti po čitavu zajednicu. Lapidarno rečeno, posao kazne je da kazni, a ne da obučava, daje signale i poruke, prevaspitava i sl.

6. Opasnost po službe bezbednosti zbog većeg otpora pri hapšenju

Uzećemo da je i ovaj argument empirijski zasnovan, odnosno da se pri hapšenju onih za čija je dela zaprećena smrtna kazna zaista pruža veći otpor koji predstavlja životnu opasnost za one koji hapse.

Ovaj argument boluje od 'sindroma ljuštenja crnog luka'. Naime, i kada bi ukinuli smrtnu kaznu opet bi postojala neka visoka zaprećena kazna kod koje bi mogli statistički da utvrdimo da proizvodi veći otpor pri hapšenju od nekih nižih kazni i tako u beskonačnost. Odnosno, ako izvrnemo argumentacijski niz, u društvu bez visokih zaprećenih kazni se gubi percepcija o stvarnoj težini izvršenog dela te će se i kod najnižih zaprećenih kazni javljati značajan statistički utvrđen otpor hapšenju.

7. Smrtna kazna je nehumana

Zanemarićemo ovde moguć fizički bol pri izvršenju kazne, jer se ovaj argument pre svega odnosi na pretpostavku da smrtna kazna predstavlja zatvaranje svih drugih opcija za čoveka, totalno oduzimanje nade. Za razliku od zatvorske kazne gde se čoveku oduzima jedan veliki deo slobode, smrtna kazna zatvara sve mogućnosti, sa njom nepovratno gubimo i sva druga prava.

Ovo je skoro identičan argument onom koji govori o neotuđivom pravu na život, a za koji sam rekao da ćemo se na njega osvrnuti u pobijanju argumenta pod rednim brojem osam.

8. Država (pravni sistem) može samo ono što mogu i pojedinci

Ovo je svojevrsna ugovorna teorija društva po kojoj je zakonodavni suverenitet zbir pojedinačnih suvereniteta. Država nema nikava prava osim onih koja su joj delegirana od strane pojedinaca. Pošto niko ne može nekom drugom da dodeli ona prava koja nema, tako pojedinci ne mogu da državi delegiraju pravo da nekog usmrti, jer jednostavno ni sami to pravo nemaju.

Ovaj argument ima jedan problem. Naime, tu se meša pojam prirodnog prava na život sa pojmom nemanja prava na kršenje tog prirodnog prava od strane drugih pojedinaca u prirodnom stanju, odnosno normativni i fenomenološki nivo. U stanju pre ugovora i dalje važi svetost prirodnog prava na život, ali ne kao opšte pravilo već kao pojedinačna odluka svake individue. Tako, pojedinac može reći da je za njega njegov život i život onih do kojih mu je stalo svetinja i neotuđivo pravo, ali to ne znači da on nema pravo da nekom drugom van tog kruga oduzme život. Jer, tu jednostavno nije došlo do univerzalizacije prava, pravo je ono što svaki pojedinac misli da jeste. Tek ugovorom sa drugima (bilo stvaranjem plemenskog prava, podvrgavanjem klauzulama privatne zaštitno-arbitrarne agencije ili stvaranjem univerzalne deklaracije o pravima) pojedinac može da kaže da ima neka prava. Dakle, pravo na život nije nešto što je univerzalno u prirodnom stanju, već ono taj status stiče ugovorom svih sa svima. Svakom se garantuje pravo na život samo zato što i taj svako to isto garantuje svima drugima. Isto je i sa slobodom i svim drugim tzv. univerzalnim pravima.

Prema tome, reći da ugovorna zajednica nema prava koja nemaju pojedinci je izvrtanje problema. Pojedinci u prirodnom stanju imaju sva prava (i sledstveno tome: nemaju nijedno). Te prirodne mogućnosti postaju univerzalna prava tek ugovorom sa svima drugima. Nešto je pravo zato što ga univerzalno priznaju svi drugi. Ali, šta ćemo sa pravom da se usmrti ili kazni drugi čovek koga je svaki pojedinac u prirodnom stanju jednostavno imao? On ga je ugovorom preneo na zajednicu (državni ili privatni pravni sistem) zajedno sa ostalima. Reći onda da zajednica nema pravo da upošljava smrtnu kaznu zato što to pravo nema nijedan pojedinac je jednako iskazu da zajednica nema pravo da sprovodi bilo koju kaznu zatvorske ili novčane prirode jer to pravo nema nijedan pojedinac. To ne samo da je kontraintuitivno, već je i logički neodrživo. Jer, upravo se u stanju bez ugovora (univerzalnog prava) može reći da pojedinci imaju pravo na sopstveno sprovođenje kazni. Stvaranjem univerzalnog prava oni (svi!) te svoje ingerencije prebacuju na pravni sistem kako bi mogli nesmetano da uživaju svoja ugovorom potvrđena prirodna prava (život, negativna sloboda, pravna jednakost, imovina).

Pokušaću da to ilustrujem jednim Kantovim citatom iz Metafizike morala gde se on osvrće na problem smrtne kazne u ugovornoj zajednici, mada se argument može mutatis mutandis uposliti za pitanje bilo koje kazne:
Ja kao učesnik u zakonodavstvu, koji diktira krivični zakon, ne mogu nikako biti ista osoba koja se, kao podanik, kažnjava po zakonu... Ako ja, dakle, sastavim neki krivični zakon protiv sebe kao zločinca, to je u meni čist pravno-zakonodavni um (homo noumenon), koji mene kao nekog sposobnog za zločin, dakle kao neku drugu osobu (homo phaenomenon), zajedno sa svima ostalima u građanskom savezu podvrgava krivičnom zakonu. Drugim rečima, smrtnu kaznu ne diktira narod (svaki pojedinac u njemu) nego sud (javna pravda), dakle neko drugi a ne zločinac, a u društvenom ugovoru uopšte nije sadržano obećanje da će čovek pustiti da ga kazne, te da tako raspolaže sobom i svojim životom. Jer kad bi ovlašćenju za kažnjavanje u osnovi moralo biti obećanje krivca da hoće da pusti da ga kazne, onda bi bilo prepušteno njemu da sebe smatra kažnjivim, pa bi zločinac bio svoj vlastiti sudija.
To da je pravo izvršenja pravde pojedinac delegirao na pravni sistem (čiji je i on tvorac) nije nikakav argument za smrtnu kaznu, kao što nije ni protiv nje. To je jednostavno eksplanacija načina na koji se pravni sistem formira, ali ne i opis njegove sadržine. U takvom pravnom sistemu su moguće sve one kazne koje pojedinačna osoba na svoju ruku može sprovesti u odmazdi ili osveti, ali to ne znači da će se sve zaista i pojaviti (uključujući i smrtnu kaznu).

9. Ako je ubijanje dozvoljeno, onda je dozvoljeno za sve

Ovaj argument je gotovo identičan prethodnom, samo izvrnut naopako. Ako država (pravni sistem) ima pravo na nešto, onda svi imaju pravo na to. Legalizovanom smrtnom kaznom se u stvari legitimizuje prethodno izvršeno ubistvo.

Odgovor je sličan kao iznad, te ga neću ponavljati. Osim toga, i ovde se može primeniti reductio ad absurdum metoda. Naime, argument se može primeniti na bilo koju kaznu koju upražnjava pravni sistem. Višedecenijsko robijanje je nešto na šta ljudi bivaju osuđeni u legalnom postupku, pa opet to ne znači da iz toga sledi da pojedinci mogu da zatvaraju ljude na svoju ruku. Još manje je jasno kako se kaznama daje legitimitet prethodno izvršenom delu na kojeg je kazna usmerena. Ako osoba A drži osobu B u pritvoru deset godina, da li sud koji zbog toga osudi osobu A na deset godina zatvora time retroaktivno legitimiše postupke te osobe? Ili možda time daje do znanja osobi C da je dopušteno da isto tako postupi prema osobi D? Kako? Ako osoba A usmrti osobu B, a sud zbog toga osudi osobu A na smrtnu kaznu, da li je time legitimisao njen prethodni postupak? Ili je dao do znanja osobi C da je ubijanje legalna igra u gradu? Opet, kako?

Jednostavno tu se mešaju meta-normativna sfera etike i punitivna sfera prava, što uopšte ne doprinosi jasnijem pogledu na ovu temu.

***

Što se tiče argumenata u korist smrtne kazne, njih nema mnogo. U stvari, meni je dovoljan samo jedan, pošto se eventualni pomoćni utilitarni argumenti u ovoj sferi i nepotrebni i nepoželjni.

Naime, potrebno je prvo da utvrdimo šta je cilj kaznenog/krivičnog prava. Smatram da je njegov jedini cilj kažnjavanje za počinjeni zločin i to na takav način da pokuša da kazna bude što jednakija prvobitnom zločinu. Ius talionis je jedini mogući apriorni princip koji bi mogao da važi za krivično pravo. Za razliku od građanskog prava koji je pod uplivom 'sveta sistema' sve više postao polje distributivne i redistributivne pravde, gde neki dobijaju, a neki gube, krivično pravo je polje na kome se igra zero-sum game. Tu društvo u utilitarnom sistemu ne dobija ništa, ali u smislu principa najstrože moguće sprovodi normu jednakosti između zločina i kazne. Kazna tu postoji zbog postojanja samog zločina, ne za dobrobit žrtve, društva ili samog zločinca. Kazna je kazna, a ne vaspitna mera, čin zastrašivanja, postupak resocijalizacije ili preventivni postupak. Jedina svrha kazne je da se kazni onaj koji je počinio zločin zato što je počinio zločin i kada je počinio zločin, ni manje ni više od toga. Jednostavno rečeno, svrha kaznenog prava je odmazda.

Sad, možemo govoriti o mogućim modalitetima primene ius talionis-a. Jedan možemo uslovno nazvati tvrđim modalitetom, a drugi mekšim. Prvi, tvrđi, je takav da gotovo traži istovetnost zločina i kazne. Ako neko drugoj osobi odseče uvo, biće osuđen na istu kaznu. Silovanje i mučenje traži da bude kažnjeno istim merama. Ukoliko neko drugoj osobi izvadi bubreg kako bi ga prodao, isto će biti učinjeno i njoj. Drugi, mekši modalitet je takav da može da uzme u obzir zadovoljenje žrtve. Žrtva će možda biti zadovoljna nekakvom nadoknadom koju smatra pravednom bez direktnog čina odmazde, ukoliko je ta nadoknada manja ili jednaka vrednosti koju optuženi daje kako se nad njim ne bi izvršila odmazda. Ta nadoknada najčešći oblik uzima u zatvorskoj kazni.

Međutim, kod jednog slučaja je mekši modalitet nemoguć, jer žrtva jednostavno više ne postoji. Kod ubistva je, dakle, jedino moguć tvrđi modalitet, a jedina pravedna (ujednačujuća) kazna za to delo je smrtna kazna. Ne postoji surogat. I to je čitav argument.

10 comments:

RainDog said...

Imam samo jedno pitanje za tebe: da li bi prihvatio da budeš dželat?
Recimo, pita učiteljica tvoje dete:
- Šta ti je tata?
- Dželat.
- i, šta tamo tata radi?
- Ubija ljude učiteljice.
Meni je osnovni problem u tome što tu kaznu mora da izvrši čovek kao jedinka pa se, u suštini, ne kažnjava samo krivac, već i onaj ko bi trebalo da živi sa saznanjem da je ubio drugog čoveka. Nebitno je što dželat smatra da je krivac zaslužio kaznu. Kad zatvoriš oči i kad te obuzme san počinje druga dimenzija u kojoj počinje da radi savest.

Unknown said...

Odlična odbrana smrtne kazne, moram priznati ;)

Da ne bih ponavljao argumente iz svog teksta, samo ću napisati da se nas dvojica razilazimo oko jedne ključne stvari: ti krivično pravo posmatraš kroz prizmu ius talionis-a, dok mene više zanima generalna prevencija i zaštita zajednice od kriminala.

Davor Nikolić said...

@RainDog

Kada bi postojao mehanizam ubijanja osuđenih koji ne uključuje čoveka kao izvršioca/dželata da li bi te to možda ubedilo da je smrtna kazna opravdana?

Davor Nikolić said...

@Milko

Da, ja jesam za ius talionis. Ali i ne, mene takođe zanima zaštita zajednice od kriminala, ali ne vidim kako se ona može sprovoditi kaznenom politikom.

RainDog said...

@Spider Jerusalem: Kada izmisliš takav mehanizam razgovaraćemo ponovo. :)

Dejan said...

Ako se govori o humanom društvu onda je razgovor o smrtnoj kazni bespredmetan. U Kini, gde je mnogoljudnost problem i gde humanost nije u prvom planu, smrtna kazna je čak jedan od vidova rešavanja problema mnogoljudnosti. Međutim, ako se pođe od humanosti kao imperativa prilikom organizacije društva i ako se uzmu u obzir manjkavosti odnosno subjektivnost u donošenju odluka koje zavise od pojedinca (tu mislim na odluke suda u konkretnom primeru) onda se smrtna kazna, kao odluka koja se ne može revidirati, ne može primeniti, jer se gubi mogućnost ispravljanja subjektivne greške koja može nastati u postupku suđenja.
Humano društvo pretpostavlja i to da je bolje da postoji mogućnost da krivac ne bude kažnjen nego da neko nevin strada. Ako je neko počinio krivično delo u kome je svojim delovanjem ili nedelovanjem uzrokovao smrt jednog ili više lica, pitanje je da li bi njegovim smaknućem bila zadovoljena pravda i šta se može smatrati pravednošću u ovom slučaju.
Uzmimo slučaj skorih smrtnih slučajeva usled hladnoće koji se mogu smatrati objektivnim okolnostima za koje niko nije kriv, ali ako posmatramo da je država odnosno društvo odgovorno što su neke od osoba došle u poziciju da se smrznu na hladnoći, kako odrediti ko je tačno krivac u ovim slučajevima i koga kazniti smrću i da li u slučaju smrti jedne osobe koja je uzrokovana delovanjem više od jedne osobe treba izvršiti smrtnu kaznu nad svim osobama koje su uzrokovale nečiju smrt.
Primer je i skorašnje ubistvo 14-godišnjeg dečaka u Boru koga su, prema pričanju očevidaca, napali njegovi vršnjaci. On je nažalost podlegao povredama, a više njih se može smatrati odgovornima. Ako bi svi oni bili osuđeni na smrt da li bi se to moglo smatrati pravdom. Kako u tom slučaju sankcionisati glavni uzročnik ovog događaja, a to je degradirani društveni sistem koji posredno dovodi do ovakvih nemilih događaja.
Skloni smo da olako upremo prstom i da se složimo da je neko apsolutno kriv. Međutim krivica je veoma širok pojam i ako se uđe duboko u analizu, mnogo se pitanja otvara, na koja često ne može biti jednoznačnih odgovora.
Da se vratim na priču o humanom društvu, mnogo je značajnije, ali i neuporedivo teže, razvijati društveni sistem koji će preuprediti i svesti na minimum preduslove za događaje kao što su krivična dela oduzimanja života, nego da se očekuje da će prostom kaznenom politikom "oko za oko" taj problem biti rešen sam od sebe.

Davor Nikolić said...

Dejane,

Nemojte da me napadate za stvari koje ja u tekstu nisam ni pokušavao da branim.

Prvo, da, neke totalitarne države instrumentalizuju smrtnu kaznu. Ali iz toga ne sledi da je ona neopravdana. Jer, te države instrumentalizuju i zatvorsku kaznu na primer, pa mi iz toga ne zaključujemo da je i ona neopravdana.

Drugo, da, smrtna kazna jeste ireverzibilna, ali takva je i svaka kazna zatvora u kojoj osuđeni umre dok je zatvoren. Da li onda da primenimo iste logičke aršine i prema zatvorskim kaznama?

Treće, ja nigde nisam rekao da svaka smrt u društvu treba da bude kažnjena, već samo ona za koju se može utvrditi individualni krivac van svake razumne sumnje. To da li je društvo krivo što su neki umrli od hladnoće je kao kad bih rekao da su za moju babu koja je umrla od raka krivi lekari što nisu pronašli lek protiv raka. Ako se jednostavno ne zna ko je ubica (slučaj od pre neku godinu na Novom Beogradu kada su dvojica naizmenično šenlučila iz pištolja i ubili čoveka jednim metkom, ali se ne zna ko tačno od te dvojice), onda se on jednostavno i ne može osuditi.

Četvrto, ako ja olako upirem prstom, onda vi olako odmahujete rukom. Ako tvrdite da je krivica širok pojam koji prevazilazi delo jedne individue, onda ja postavljam pitanje otkud nam pravo da i dalje zadržavamo zakone? Kako je uopšte moguće da kažnjavamo? Jednostavno, iz toga sledi da treba abolirati sve zakone odmah.

Peto, kaznenu politiku ne zanima humano društvo (šta god to značilo). Tu se polazi od premise da su krivična dela postojala i da će postojati. Moguća su dva odgovora. Ili ćemo ih kažnjavati ili nećemo. Po meni, humanije je i prema tzv. društvu, a i prema žrtvama kažnjavati one za koje se van svake razumne sumnje može utvrditi krivica nego ih ne kažnjavati.

Šesto, jedan od grehova socijalnog inženjeringa je taj da voli da postavlja visoke ciljeve, a da nema pojma kako da stigne do njih. Ako je politika odmazde olaka, voleo bih da čujem kako izgleda krivično-pravna politika koja izgrađuje humano društvo. Jer ne zaboravite, ja u ovom tekstu nisam govorio o nikakvim socijalnim, ekonomskim, psihološkim i inim uslovljavanjima za postojanje krivičnih dela, već samo o pravu.

Dejan said...

Nema tu nikakvog "napada", samo obična diskusija i razmena mišljenja, jer napad, makar i verbalni može biti okarakterisan kao neko krivično delo za koje u krajnjoj instanci neko nekada može da zapreti i smrtnom kaznom. :)

"Da li onda da primenimo iste logičke aršine i prema zatvorskim kaznama?"
Kod smrtne kazne ne postoji mogućnost da se pokuša dokazati nevinost u nekom daljem pokušaju inače svaka presuda se može smatrati nepravednom i na nju se može ulagati prigovor ako postoje neke nove činjenice koje idu u prilog optuženom. Drugo je ako je Zakonom to onemogućeno pa onda i nema smisla da se prigovara, mada onda nema ništa drugo i nema smisla.

"individualni krivac van svake razumne sumnje" ovo je prosto nemoguće jer uopšteno gledano niko ko je izvršio ubistvo nije krivac van svake razumne sumnje, jer to što neko utvrdi kao nivo razume sumnje je isto subjektivna ocena koja, takođe može da bude predmet neke druge subjektivne sumnje i tako u krug i u nedogled.

"onda se on jednostavno i ne može osuditi" pa kako onda postaviti kriterijume pa da oni budu pravedni. Ta dvojica koji su držali isto oružje podjednako su krivi kao i da je oružje držao samo jedan od njih. U oba slučaja počinjeno je isto krivično delo, samo što je u prvom slučaju oroz povukla jedna, a u drugom slučaju dve osobe.

"Jednostavno, iz toga sledi da treba abolirati sve zakone odmah."
Pa to i nije tačno, jer kod svih ostalih kazni (najteža je zatvorska, odnosno lišavanje slobode), osuđenik ima mogućnosti da i dalje radi na svom oslobađanju (institucionalno ili ako nema drugih rešenja pokušajem bežanja), odnosno još uvek ima opciju da zaštiti svoje osnovno pravo, a to je pravo na život i ako mu je recimo pravo na slobodu uskraćeno. U slučaju smrtne kazne nema više nikakvih mogućnosti. Ako ne bi postojale nikakve kaznene mere onda bi se to zvalo anarhija, ali kaznene mere koje nemaju nikakva ograničenja vode u haos.

"već samo o pravu"
Ne može se ulaziti u neku analizu, kako god ograničena tema bila, a da se ne sagledaju neki širi aspekti. Svaka država primenjuje kaznene mere u skladu sa svojim društvenim uređenjem i nivoom dostigute emancipacije svojih žitelja. Kaznena politika u srednjem veku je obuhvatala, između ostalih, i postupke mučenja i sakaćenja kao i javnih smaknuća koja su za cilj imala isto ono što danas ima zatvorska ili smrtna kazna, a to je uterivanje straha i pokušaj da se preko surovih kazni postigne pokornost žitelja zbog straha od posledica nepoštovanja važećih društvenih pravila. Sa povećanjem nivoa kulture, obrazovanja i razumevanja kod stanovništva, sa njihovim boljim materijalnim i društvenim statusom postižu se bolji preduslovi za smanjenje preduslova za vršenje krivičnih dela. Naravno uvek će postojati određene devijacije (jer je nemoguće da svi budu identični) te će zbog njih postojati i odgovarajuće kaznene mere.

Davor Nikolić said...

OK, vidim da argumente koje sam ja koristio protiv protivnika smrtne kazne vi sad koristite protiv mene. I to je pošteno, jer u osnovi se ti argumenti mogu primeniti na doslovno svako utvrđivanje krivice.

Ako je nemoguće utvrditi stvar "van svake razumne sumnje", onda je nemoguće izreći kaznu. Bilo kakvu. Od 1000 dinara globe do giljotine. Kao što rekoh, ili ćemo prihvatiti nesavršen postupak utvrđivanja krivice ili nećemo imati pravo. Treće nema. I pazite, ovde ne govorim o tome da se neko kazni pa da mu se nadoknadi ako je nevin. Ne, ovde kažem da bez koncepta "van svake razumne sumnje" mi uopšte ne možemo da kažnjavamo. Za bilo koje delo.

Dalje, žalbeni postupak je naravno poželjan (rekao bih obavezan), ali on je ograničen na konačni broj pokušaja. To što se ex post facto može utvrditi nevinost usmrćenog je ekvivalentno utvrđivanju nevinosti čoveka koji je već umro u zatvoru prirodnom smrću, osuđen na dugogodišnju robiju.

Dalje, ako bih baš voleo da se mlatim utilitarnim argumentima, onda mogu da parafraziram Mila iz govora koji linkujem gore u tekstu gde on kaže da je baš zbog strogosti zaprećene kazne i sam postupak utvrđivanja krivice strožiji, a u moderno doba su tome pomogli razni forenzički metodi.

Za kraj, možemo da se zaigramo jednim graničnim slučajem. Osoba A je ubila osobu B. Osoba A je na sudu. Protiv nje su izneta dva dokaza. Prvi je snimak kamere koji jasno utvrđuje da se radi o toj osobi. Drugi je samo priznanje osobe A pred sudijom i porotom da je izvršila delo za koje se tereti. Da li je razumna sumnja tu dovoljno mala, ili je ipak i tu dovoljno velika da ne smemo da izreknemo ireverzibilnu kaznu.

Dejan said...

@Davor Nikolić

Uprošćeni prikaz postupka kod osoba A i B ne obuhvata sve detalje koji su prethodili i bili uzročnici krivičnog dela. Ako se uzmu u obzir mogućnosti da je osoba A počinila ubistvo iz nehata ili pod pritiskom i mogućnosti da sama bude ubijena od strane osobe B što bi moglo da se podvede pod neki vid samoodbrane, da li onda osoba A po nekim etičkim normama treba da bude kažnjena ako je ubistvo izvršila pod nekom spoljnom prisilom. Šta onda uraditi sa onom osobom koja izvršava presudu suda (pomenuti dželat). Tu se stvara institucija opravdanog i neopravdanog ubistva, kao i razne podvarijante vezane za ovo krivično delo. Ako regularni organi države vrše ubistvo u skladu sa Zakonom onda se ono smatra opravdanim? Šta onda raditi sa slučajem Račak gde regularni organi države smatraju da su izvršili ubistvo u skaldu sa Zakonom, dok međunarodna zajednica to ne smatra? Kaznena mera smrtne kazne za sada postoji uglavnom u državama koje možemo smatrati totalitarnim gledano iz ovog ili onog ugla. Ne postoji način da se izvrši smrtna kazna nad bilo kime, a da se to podvede pod humano ili pravedno rešenje. Onaj ko umre u zatvoru tokom izdržavanja kaznene odredbe lišavanja slobode je umro iz drugih razloga, a ne zato što je neko od sudija odlučio da postoje razlozi da nekome prestane život na osnovu nekog Zakona. Gledano objektivno, svako ko nekome drugome oduzme život čini krivično delo (bez obzira kako je to definisano zakonima konkretne države) pa bi onda mogli da idemo i u drugu krajnost da se međusobno poubijamo, što bi onda bilo suprotno od toga da se niko ne kažnjava za krivična dela. I jedna i druga krajnost nisu rešenje u društvu, znači treba težiti ka umerenim rešenjima koja ne postavljaju konačne i krajne odluke.