Wednesday, March 25, 2009

Sat za našu planetu vs Big Muzzy ili Mala (psiho)analiza ekološkog pokreta

Strašno me mrzi da pišem nešto u poslednje vreme pa ćete mi oprostiti što će i ovaj tekst da izgleda kao neopeglane dugačke gaće Ministra za infrastrukturu. Dakle, odmah na početku da se izvinim što će doleprotežući napis da bude pun malih logičkih nekoherentnosti, skakanja sa argumenta na argument i drugih literarnih zbrzavanja. Pa zašto kog đavola onda uopšte pišem pitate se vi. Pa zbog odgovornosti pred Bogom, Rasom i Nacijom, a ponajviše jer je ostalo samo tri dana do događaja koji je povod ovog pisanija. A glupo je da o nečemu pišem kada je voz već prošao ako hoću da moja ingeniozna naklapanja naprave nekakav impact.

Svako ko u Srbiji ima televizor, radio ili pristup Internetu, ko ume da čita papirna izdanja (bilo da se radi o dnevnim novinama, nedeljnicima ili magazinima) sigurno zna za akciju 'Sat za našu planetu' koja se organizuje u subotu uveče simboličnim gašenjem sijalica po kućama, a ko hoće može da ugasi još i koješta pride... Dakle, nemam pojma ko to organizuje (valjda neka lokalna podružnica WWF-a), ali im se mora odati priznanje da su bar što se medijske strane tiče stvar odlično pokrili i, da se tako izrazim, isporučili. E sad, to što mene takve akcije koje se odvijaju na simboličkom planu, na planu nekih metafora i alegorija, u suštini nerviraju – to ima da pojasnim u daljem tekstu.

Elem, svaki put kad na netu vidim baner sa natpisima '60 minuta', 'pridruži se', 'spasimo prirodu i grbave kitove', moje telo ima fiziološku reakciju. Automatski dolazi do ispuštanja znatne količine metana i ugljen-dioksida kroz sve telesne pore i otvore koje, jelte, kao čovek i pojedinac posedujem. Odeš na sajt sa vestima - baner. Odeš da vidiš najnovije tračeve sa estrade – baner. Registruješ se na forum čija su tematika black metal i satanizam – baner. Odeš na neki sajt koji pruža usluge virtuelnog seksa, poput Fejsbuka – a ono tamo pozivi za učlanjivanje u ekološke grupe i rikvestovi za upoznavanje od strane ljudi čiji profil šljašti zelenom bojom (btw. pozivam sve devojke da overe moj profil na fejsu, spejsu, tviteru i karikama. Tamo sam registrovan kao Pauk Židovski. Turci i pederi stop!).

Photobucket

Ne mogu a da ne napravim hipotezu kako je ovu akciju gašenja svetla smislio i u delo sproveo neki geek iz Grinpisa u Sidneju samo da bi svoju angažovanu devojku (koja je ujedno anarhistkinja, feministkinja, alterglobalistkinja i envajromentalistkinja) naterao na analni seks! Nema drugog objašnjenja za ovu blasfemičnu perverziju! Psihoanaliza nam tu obilato pomaže stavljajući elemente ove teorije u istu ravan i otkrivajući skrivene veze među njima. Tama koju stvaramo u subotu je obitavalište Smrti, Thanatosa, ne-bića, to je sfera odbačena i od samog Boga. Tama je mesto na kome ne želimo da budemo, ona je naša totalna negacija. Ono što je tama za kosmos, to je anus za anthropos. Najmračnije mesto na čovekovom telu, sušta suprotnost Umu, mesto stvaranja nečistog otpada, mesto koje mi kao ljudska vrsta uvek držimo sakrivenim od svetlosti. Ova ekološka akcija se onda sa ovog stanovišta doima kao metod preventivnog delanja. Radikalni ekolozi budućnost sveta tu vide mračnom na dvostrukom nivou. Prvo, industrijska isparenja i nuklearni holokaust će zakloniti izvor svetlosti i od Zemlje napraviti samo još jedan kamen u Vasioni. Sa druge strane, na mikro-planu, to se očitava kao nemogućnost pravilnog razmnožavanja, budući da u mraku ljudi više neće videti razliku između normalnog i analnog seksa, što dalje dovodi do toga da se više neće praviti ni razlika između seksa sa muškarcem ili ženom, što daljom Darvinovom metodologijom dovodi do toga da je krajnji produkt eko-katastrofe – evolucija ljudi u čmarove!

Ovakvo čitanje akcije 'Sat za našu planetu' je meni jedino prihvatljivo i logično. Envajromentalisti pokušavaju da ljude kroz jednočasovni analni seks u totalnom mraku dovedu do katarze (upaljene sijalice) i time ih nateraju na nekoliko stvari. Prvo, nateraju ih da novim očima sagledaju vrednost Svetlosti. Drugo, nauče ih da prljavi izvori energije (odnosno prljave igre) znače Mrak i Smrt (odnosno odsustvo stvaranja Života). Treće, nateraju ljude na čiste izvore energije, a time i na produžetak života.

Photobucket

Ne, ozbiljno. Svašta mogu da ukapiram i shvatim, ali mi nikad neće biti jasni efekti tzv. simboličkih akcija. Šta kad ugasimo svetlo sat vremena? Hoćemo li dobiti nekakve opipljive rezultate koji će možda čak biti publikovani ili opet imamo samo još jednu infantilnu igrariju građanskog sektora koji, hvala nebesima, vrvi od ideja za kratkotrajnu zanimaciju. Koliki je efekat jednočasovnog sijaličnog blackouta na klimatske promene i zašto ne traje duže? Do đavola, zašto ne idu direktno na lobiranje kod političke elite da se korišćenje električne energije drastično oporezuje ili možda zabrani? To je ipak suviše radikalno. Zato imamo samo jednočasovnu svetkovinu i to baš u onom smislu koga podrazumeva Jelena Đorđević opisujući političke svetkovine i rituale, a na tragu Dirkemovog razlikovanja svetog i profanog. Tih sat vremena mraka je vreme svetkovine, sveto vreme, ekvivalent mističnoj molitvi religioznog čoveka. Svakodnevica je vreme prolaznosti, materijalne stvarnosti, rada i potrošnje, stvaranja i konzumiranja, ličnih patnji... Svetkovina stoji nasuprot svakodnevici kao onostranost, kao približavanje suštini, kao pripadnost jednoj široj celini. U ovom slučaju se ta šira celina oslikava u vidu Prirode i Humaniteta, a u drugim slučajevima koji su mnogo stariji i vidljiviji imamo odnos sa Bogom, Etnosom, Ideologijom, Vođom... I ništa novo neću reći ako primetim da je ovakav jedan vid masovne simbolike samo New Age oblik premodernog tribalizma i paganstva. I ponavljaću se kad kažem da je postojanje jedne takve ideologije sasvim legitimno dok god ne počne negativno da utiče na ostatak populacije kojoj neohipici nisu njihova šolja čaja.

Koja je glavna poenta Earth Houra? Jednostavno ta da su klimatske promene u svetu uzrokovane čovekovim delanjem i da je jedan od najvećih problema u stvari emisija ugljen-dioksida, a jedni od najvećih emitera su infrastrukturni objekti koji služe za proizvodnju električne ili toplotne energije, a koji koriste prljave i neobnovljive izvore poput uglja, nafte, drveta ili gasa. Ljudi koji imaju stavove o klimatskim promenama se u suštini dele na nekoliko grupa. Jedni misle da one uopšte ne postoje ili da su u okvirima normalnog, drugi da postoje ali da nisu uzrokovane ljudskim faktorom, a treći tvrde da je za sve kriv čovek.

Ostavićemo prve dve kategorije po strani i osvrnuti se samo na poslednju, a imajući pre svega u vidu samu temu, tj. potrebe ljudi za energijom i uticaj tih potreba na eventualne promene klime. Svi prisutni se tu slažu da je hitno potrebna seča emisije greenhouse gasova, ali kada pokušamo to da sprovedemo u praksi, dolazimo do nemalih problema. Zaustavljanje proizvodnje energije na konvencionalan način odmah bi ljude dovelo do neprocenjivih i trenutno nezamislivih negativnih posledica. Zato je ovakav teroristički scenario (koji doduše priželjkuju neki eko-fundamentalisti) potpuno neostvariv, rekao bih. Većina se zalaže za postepeno (brže ili sporije) prelaženje na čiste izvore energije, ali tu dolazi do neslaganja šta jesu čisti izvori. Nuklearke npr. ne emituju štetne gasove pa ih neki racionalni envajromentalisti vide kao jedinu zamenu za ugalj i naftu, ali većina je ipak protiv tog vida stvaranja energije pod izgovorom mogućih nezgoda poput Černobilja ili ostrva Tri milje. Ta većina je jako glasna u svojoj kampanji što bržeg prelaska na obnovljive (renewable) izvore energije poput vetra, sunčeve svetlosti i toplote, talasa i sl. Koliko su u pravu?

Imajući u vidu da svaka geografska oblast (poput države npr.) pokušava da energetski bude što nezavisnija, da energiju svojim građanima i ekonomijama pruža 24 časa dnevno uz što ispeglaniji napon, onda zaključujemo da se energetski sistem te oblasti mora što više oslanjati na izvore energije koji ne zavise od hirovitosti prirode. Jednom rečju, ako smo već utvrdili da termoelektrane nisu dobre, onda je jedini efikasan način zameniti ih nuklearnim elektranama.

Hirovitost prirodnog faktora, vetra ili sunca, znači energetsku neodrživost sistema. I što se sistem više zasniva na vetro ili solarnim generatorima, to je i više neefikasan proporcionalno ulaganjima. A ako hoćemo da u praksi pokušamo da se bavimo održivim razvojem, tom svetlozelenom doktrinom koja hoće i jare i pare, onda je rešenje u kontrolabilnim izvorima energije.

Zato, ako će već da se ulažu pare iz subvencija i budžeta, uvek je bolje davati ih na nuklearni program a ne na obnovljive izvore energije. Dobija se realna, a ne fiktivna održivost. A nuklearofobima i ekofundamentalistima poput Ramba Amadeusa koji svoje pare zarađuju svirajući električnu (sic!) gitaru poručujem da očekujem da ih posle subote na koncertima vidim sa propelerom ili solarnim panelom na glavi koji će da napaja ozvučenje i 'dvije noge na monitoru'.

Ja znam da ću u subotu uveče uključiti helikopterski reflektor u dvorištu kako bih mogao cirkularom da sečem drva. A vi?

Photobucket

Wednesday, March 11, 2009

Kako uhapsiti Ratka Mladića?

Starac zbunjenog izraza lica hodao je putem koji vodi za Knjaževac. Nije bio svestan svojih postupaka. Nije znao kako se zove, niti gde se nalazi, niti šta je trebalo da radi... Nije znao da li da se vrati nazad, da li da legne ili sedne, ili možda skoči u jarak. Katatoničnost situacije je prekinuo beli auto koji se zaustavio kraj njega. Staklo suvozačevog prozora se otvorilo, a odsjaj uglačanog broša na grudima je na trenutak preleteo preko očiju umornog starca.

- Jesi li ti Vule?
- Erm... Jesam...
- Znaš da imaš onu neplaćenu kaznu i da moraš da ideš u Zaječar zbog toga?

Beli auto sa velikim natpisom POLICIJA sa strane se okrenuo i vratio istim putem kojim je i došao. Ovoga puta sa jednim putnikom više...

V.N. iz sela Bučje kod Knjaževca je svojih nekoliko dana u zatvoru zaslužio neplaćanjem kazne po presudi prekršajnog sudije. Takav je zakon. Ili pare ili zatvor, a proporcija je bila takva da je dan u zatvoru vredeo hiljadu dinara. Vule nije platio kaznu i tim činom izabrao je alternativni vid kazne.

Te iste večeri kada je Vule otišao da vrati dug zajednici, nestao je B.S, postariji čovek, takođe stanovnik Bučja. Bio je senilan, kletva starosti ga je potpuno uzela pod svoje, maltene je bio neuračunljiv. Mogao je da zavši bilo gde... Potraga od strane združenih snaga meštana i policije nije dala rezultate. Svaki bunar i jarak, svaka vrtača i branik su prevrnuti kao čarapa, ali njega nije bilo. Đe je čovek, štono bi rekao Savo iz Kikinde.

Tri dana i tri noći noći je trajalo to vanredno stanje. Porodica nestalog je već bila spremna na najgore, a ta prividna spremnost je često presecana uplivima lažne nade da će se možda sve dobro završiti. Čekali su kao čovek zatvorenih očiju na električnoj stolici koji je znao svoju sudbinu, ali koji je ipak u nekom delu glave čuvao misao da će možda da nestane struje ili da će da izbaci sklopka. Sin nestalog, inače vlasnik seoske prodavnice i bivši policajac se ipak setio gde bi mogao da nađe oca...

Tog dana su B.S.-a našli živog i (skoro) zdravog u – okružnom zatvoru u Zaječaru. Priznao čovek da se zove Vule i to je unutrašnjim poslenicima bilo dovoljno. Kamo sad lične karte, čipovi i skeniranje mrežnjače? B.S. je postao V.N, a V.N. je pio pivo ispred prodavnice u Bučju. B.S. je proveo nekoliko dana u zatvoru, a da niko nije ni proveravao ko je taj čovek. A onda je isti čovek proglašen za nestalo lice i ista policijska uprava je preduzela 'mere' da ga nađe. A Vule je i dalje pio pivo ispred iste prodavnice.

B.S. je vraćen kući. V.N. je valjda sad stvarno otišao u zatvor. Policajci koji su ovu glupost napravili verovatno imaju žene i decu pomoću kojih će da se vade pred disciplinskom komisijom. Ili možda naš pravni sistem može da reguliše da se neuračunljivi B.S. osudi zbog lažnog predstavljanja i da se tih par dana u zatvoru retroaktivno legalizuju?

Thursday, February 26, 2009

Jesen dođe, ja se ne oženih ili Lekoviti uticaj Telekoma na propadanje Srbije

Ministarstvo telekomunikacija Republike Srbije, Republička agencija za telekomunikacije (RATEL) i Akcionarsko društvo Telekom Srbija (sa većinskim državnim vlasništvom) su poslednjih godina Sveta Trojica srpske telekomunikacione (valjda je to jasno) scene. Ono što su Gulit, Rajkard i Van Basten bili za loptu, to su ove tri naše ustanove za sve vrste kablovskih i nekablovskih medija komunikacije. Ako imate bilo koji problem koji se tiče telefonskih veza, dvojnika, digitalizacije centrala, smetnji u signalu za mobilni, tehničkih mogućnosti za broadband net, VoIP-a, digitalne televizije, komunikacije sa vanzemaljskom inteligencijom ili telepatije – tu ove institucije ne mogu da vam pomognu iz prostog razlog jer one za to nisu nadležne. One se bave mnogo bitnijim stvarima, napadaju problem kao mungos zmiju, grebu plastičnu izolaciju problema i stižu do same srži bakarne parice – jednom rečju, njihovo polje delanja je metafizika telekomunikacija, filozofska disciplina koja je otprilike ustanovljena za vreme Đinđićeve vlade i čiji su prvi predstavnici zasigurno bili Boris Tadić, Dragor Hiber i Draško Petrović, a sve pod nemalim uticajem njihovih mentora iz Evropske Unije, legla svakojake metafizike.

Kao i svaka druga novotarija, i ova je stekla munjevitu popularnost u vrlo kratkom roku. Interpretatori i copycatovi su se množili geometrijskom progresijom tako da danas imamo situaciju da se ceo posao oko telekomunikacija u ovoj državi svodi na ponovna čitanja i reinterpretacije klasika metafizike telekomunikacija. Ministarstvo, RATEL i Telekom su na najboljem putu da u narednih par godina izregulišu svaki oblik slanja zvuka, slike i drugih podataka kroz žicu, vazduh ili etar na daljinu veću od tri metra. Dakle, sledeći put kada budete vikali ženi sa krova nameštajući antenu ili kada budete bacali kamen u jezero, moraćete imati zakupljenu licencu za protok vašeg glasa ili kamena kroz vazduh jer svi znamo da je to javno dobro i da ga ne možete koristiti kako vi hoćete.

Da stavimo ovu malu šalu (da li je?) na stranu i da vidimo kako se gospoda državni službenici, nameštenici i debeloguzani bave problemima telekomunikacija običnih građana. U suštini - nikako. Osim javnih rasprava o raznoraznim takozvanim strategijama, pa onda rasprava o implementaciji tih strategija, pa onda rasprava o strategijama o implementaciji strategija, pa onda rasprava o načinu evaluacije strategija, pa onda rasprava o smislu života, univerzuma i svega, ne vidim da su ove tri institucije nešto opipljivo uradile. A za neopipljive rezultate je po analitičkoj logici dovoljan i nijedan čovek, a mi to postižemo uz pomoć hiljada ljudi! Široko...

Račun za mesec januar ispostavljen od Telekoma me je naterao da konačno ispišem sledeću analizu, sintezu i dijagnozu nepotrebnosti gorespomenutih Ministarstva, Agencije i Preduzeća. Prvi deo teksta se sastoji iz analize cena Internet usluga s obzirom na dostupni način pristupa mreži, drugi je obrazloženje nepotrebnosti tih institucija koje već u ovom pasusu impliciram, a treći je analiza politike Telekoma na tlu Opštine Boljevac.

Deo I – Komparativna analiza cena Interneta u Srbiji

Prvo, analizira se pet vrsta mogućih konekcija: klasični prepaid dial-up, postpaid dial-up preko negeografskog koda sa jedinstvenom tarifom (broj u formatu 042/2xxxxx), postpaid dial up preko negeografskog koda podeljen na jeftinu i skupu tarifu (broj u formatu 042/5xxxxx), ADSL konekcija i konekcija preko mobilnih provajdera. Skraćenice za navedene vrste konekcija koje će se upotrebljavati su: DU, 422, 425, ADSL i 3G, respektivno.

Drugo, wireless i kablovski tipovi konekcije nisu uzeti u obzir imajući u vidu da se mogu naći samo u većim urbanim sredinama. Satelitski tip konekcije takođe nije obrađen s obzirom da je za njega opet potrebna stalna konekcija preko dial-upa, a nisam siguran ni da li više postoji bilo kakva ponuda ovog tipa priključivanja na Internet.

Treće, kao cenovni model se uzima potencijalna potrošnja za mesec februar ove godine. On ima 672 sata, od toga je 288 sati u skupoj, a 384 u jeftinoj tarifi. To je vrlo važno za izračunavanje cena kod dial-up konekcija.

Četvrto, sve cene su uzete od istog provajdera (Telekom, odnosno MTS) i odnose se na najjeftinije ponuđene pakete.

Peto, sve cene su u dinarima sa uračunatim porezom na dodatu vrednost u iznosu od 18%.

Šesto, apstrahovano je da je realni protok jednak maksimalnom mogućem protoku na deklaraciji uređaja (modema) ili tarifnog paketa. To bi značilo da je dial-up limit 56 Kbps (6,84 KB/s), ADSL - 1 Mbps (125 KB/s), a 3G - 2 Mbps (250 KB/s).

Segment 1 - Troškovi u slučaju minimalnog provedenog vremena online (T=0h). Ovaj granični slučaj nam služi da pokažemo samo fiksne troškove koje plaćamo provajderu bez obzira hoćemo li se uopšte konektovati na Internet.
DU = 230,1 (pretplata za telefonski priključak) + 500 (pretplata provajderu) = 730,1 din
422 = 230,1 din (pretplata za telefonski priključak)
425 = 230,1 din (pretplata za telefonski priključak)
ADSL = 230,1 (pretplata za telefonski priključak) + 1425,44 (pretplata provajderu) = 1655,54 din
3G = 167,17 (mesečni najam modema) + 1062 (pretplata provajderu) = 1229,17 din (NAPOMENA: protok ograničen na 1 GB mesečno)
Ovo su dakle sume koje morate platiti da bi stekli uslove za samu konekciju, bez obzira da li ćete te uslove iskoristiti.

Segment 2 - Troškovi u slučaju maksimalnog vremena online (T=672h). Ovaj granični slučaj nam služi da pokažemo maksimalne moguće troškove u slučaju da je svaki dostupan sekund u mesecu bio proveden online.
DU = 730,1 (fiksni troškovi) + 13741,09 (cena impulsa) = 14471,19 din
422 = 730,1 (fiksni troškovi) + 32054,4 (cena impulsa) = 32284,5 din
425 = 730,1 (fiksni troškovi) + 27481,73 (cena impulsa) = 27711,83 din
ADSL = 1655,54 din (fiksni troškovi)
3G = 1229,17 din (fiksni troškovi) (NAPOMENA: protok ograničen na 1 GB mesečno)
Jedini način da vam dial-up bude jeftiniji od ADSL-a je, dakle, da se uopšte ne konektujete na Internet! U nastavku možemo videti šta dobijamo od toliko skupog dial-upa. Da li je to toliko dobro kad je tako skupo?

Segment 3 - Ovaj i sledeći segment su najvažniji. Ovde govorimo o troškovima Internet konekcije po satu provedenog online. Cene su dobijene deljenjem cena dobijenih u segmentu 2 ukupnim brojem sati u mesecu februaru.
DU = 21,53 din/h (prosečna cena, s obzirom da postoje dve tarife)
422 = 48,04 din/h
425 = 41,24 din/h (prosečna cena, s obzirom da postoje dve tarife)
ADSL = 2,46 din/h
3G = 1,83 din/h (NAPOMENA: protok ograničen na 1 GB mesečno)
Kao što vidimo, poslednja, 3G konekcija je najisplativija, ali samo ako od Interneta očekujete proveru maila i chat. Teži surf i poseta nabudženih sajtova (poput Telekomovog!) će vam brzo pojesti limit od 1 GB mesečno. O downloadu, slušanju Internet radio stanica ili Youtubeu ovde nema ni govora. Najzanimljiviji je odnos ADSL i dial-up konekcija. Vidimo da je ova prva skoro devet (!) puta jeftinija, iako je ujedno brža čak 18 puta.

Segment 4 - Cena po protoku. Koliko košta download? Cene su dobijene deljenjem cena dobijenih u segmentu 3 sa teorijskim maksimalnim protokom koji omogućava dati hardver.
DU = 0,89 din/mb
422 = 2 din/mb
425 = 1,71 din/mb
ADSL = 0,0056 din/mb
3G = 1,2 din/mb (NAPOMENA: protok ograničen na 1 GB mesečno)
3G Internet je ovde svakako najmanje isplativ, ponajviše zbog limita. Opet je indikativan odnos ADSL i dial-up konekcije. Što se tiče protoka, ADSL je jeftiniji za tačno 159 (!!!) puta za istu skinutu količinu podataka. Nastavićemo dalje, iako segmenti tri i četiri dovoljno govore sami za sebe.

Segment 5 - Koliko možemo mesečno da skinemo podataka apstarhujući da nam Internet konekcija radi 24/7? Podaci su dobijeni množenjem ukupnog broja sati u februaru teorijskim maksimalnim protokom za dati hardver.
DU = 16159,5 MB ili 15,78 GB
422 = 16159,5 MB ili 15,78 GB
425 = 16159,5 MB ili 15,78 GB
ADSL = 295312,5 MB ili 288,39 GB
3G = 1024 MB ili 1 GB (NAPOMENA: Ovo je zato što je protok ograničen na 1 GB mesečno)
Najmanje dobijamo putem 3G konekcije zbog limita, ali postoje skuplje tarife sa limitom do 10GB plus doplata za svaki sledeći skinuti megabajt. Koliko je to isplativo govori sledeća računica. Maksimalan mesečni protok koji dozvoljava 3G hardver je 590625,74 MB (576,78 GB) ali bi za to trebali platiti 634196,84 dinara! Fascinantno! Za teorijskih mesečnih 15,78 GB preko dial-up konekcije treba platiti i dalje astronomskih 14471,19 dinara, a za 288.39 GB preko ADSL paketa samo 1655,54 dinara!

Šta nam ove specifikacije govore? Dial-up preko negeografskih kodova je totalno neisplativ osim ako Internet koristite manje od pet-šest časova mesečno. 3G je prihvatljiv samo bogatunima koji ne mogu da izdrže da ne chatuju sa laptopa ili nekog kurčevitog telefona. Odnos dial-up i ADSL cene smo već gore pominjali. Znači, nikakva opcija osim ADSL-a nije u ozbiljnoj konkurenciji. Međutim...

Da bi ste bili podobni za uvođenje ADSL priključka morate ispuniti sijaset uslova, od kojih (o ironije!) nijedan ne zavisi od vas. Prvo i osnovno, morate imati telefonsku liniju. Ogromna većina građana taj uslov ispunjava, ali ima i onih koji Anno Domini 2009. i dalje čekaju nindža kornjače iz Telekoma da im u kuću uvedu telefon. U vreme mog bivstvovanja po Narodnoj kancelariji u ruke mi je došao predmet izvesne gospođe koja sedam godina čeka ispunjavanje zahteva da joj Telekom uvede telefon. Sve plaća po tržišnim cenama, sve je spremna da uradi samo da joj monopolista i jedini ovlašćeni postavljač telefonskih linija odradi tu uslugu. Međutim, Telekoma nema sedam godina. A meni nadređeni u NK daje uputstvo da ne rešavam predmet na način na koji bi trebalo, jer em Telekom nije javno preduzeće, em je cela vlada bila u sastavu DSS/NS/G17, te bi se možda neko naljutio što mu se mešamo u posao. Žena je ostala na čekanju...

Drugi uslov za ADSL koji morate ispuniti je da niste dvojnik, PCM ili nešto slično. Ukoliko jeste, možete da podnesete zahtev Telekomu za razdvajanje ili promenu broja. Njihov rok za postupanje po zahtevu je sličan kao kod gorespomenute gospođe, ali ne brinite... Vaša deca i unuci će jednog dana imati telefonsku liniju kako Bog zapoveda.

Treći uslov je da se broj vašeg priključka nalazi na digitalnoj centrali, da ta centrala ispunjava uslove kompatibilnosti sa opremom za ADSL koja se na nju postavlja i da je ta oprema konačno i postavljena. Ukoliko ste kroz višegodišnju proceduru ispunili prvi i drugi uslov, treći ne bi trebao da bude problem.

Četvrti i finalni uslov je da imate čistu bakarnu paricu (bez kojekakvih splitera i čuda) koja ide od centrale do vašeg stana, a takođe dužina tog kabla ne sme prelaziti izvesnu cifru koja bi otprilike iznosila 5,5 km.

Matematika je jasna. Građani koji ni u kom slučaju ne mogu imati pristup jeftinom Internetu su oni koji ne žive u blizini centrala (ruralne oblasti) ili oni koji žive u njihovoj blizini, ali sa ogradom da na njihove centrale nije ugrađena potrebna oprema (loša sreća). Ruralne oblasti verovatno neće u doglednoj budućnosti dobiti jeftin net, verovatno iz proračuna finansijske neisplativosti (o čemu se može raspravljati imajući u vidu strukturu vlasništva u Telekomu). Prelazak na podobne centrale je daleko lakši slučaj čije rešavanje ne mora potrajati dugo ako ste spremni da podmažete nekog od šefova Telekomovih filijala po Srbiji (da, da – ovde na umu imam i boljevački Telekom). Najbizarniji slučaj je ipak nemogućnost priključivanja na ADSL iz razloga nemanja tehničkih mogućnosti, a u smislu da su centrale toliko prebukirane postojećim korisnicima da je nemoguće dodavati nove (bar do nekog sledećeg proširenja).


Deo II – O Telekomu Srbija kao čistom političkom preduzeću

Pojava da na jednom tržištu postoji na hiljade ljudi koji bi hteli da plate određeni proizvod ili uslugu po određenoj ceni, a da tog proizvoda ili usluge nema dovoljno može značiti nekoliko stvari: da je to dobro fizički oskudno, da nema dovoljno ponuđača ili da je postavljena cena suviše niska. Da telekomunikacione usluge nisu nešto oskudno (poput nafte ili dijamanata), govori nam prosta činjenica da se one mogu obezbediti i za po više stotina miliona korisnika, što nam svedoče slučajevi severnoameričkog kontinenta i Evrope zapadno od Budimpešte. Da je Telekom de facto monopolista u fiksnoj telefoniji je svima jasno (osim možda Jasni Matić koja evo svaki dan viče kako će da “izreguliše liberalizaciju” tržišta). Na tržištu Interneta nije tako čista situacija, ali me to ne sprečava da postavim tezu da visoka tražnja koja ne proizvodi visoku ponudu znači i to da je ADSL u Srbiji trenutno isuviše jeftin!

Naravno, ovakva argumentacija podrazumeva idealnotipsko gledanje na stvar, držeći se pre svega metodološke klauzule ceteris paribus. Tako, imajući u vidu da je tražnja za ADSL priključcima u Srbiji znatno veća od njihove ponude, to nas navodi na zaključak da je Telekom postavio cenu koja je znatno niža od one koju bi mogao da dostigne, a da broj korisnika koje ima ne ostane manji od današnjeg. Zašto onda Telekom ne postupa po takvoj tržišnoj logici? Zašto ne podigne cene ADSL priključaka bez bojazni da će izgubiti ijednog od već postojećeg zbira korisnika?

Odgovor je u tome da na Internet tržištu kao totalu ne postoji potpuni monopol Telekoma. Sadašnje cene ADSL konekcije su proizvod konkurencije koju Telekomu predstavljaju kablovski provajderi koji se mogu naći u većim urbanim sredinama. Oni su spuštanjem cena i povećanjem protoka jednostavno naterali Telekom da odreaguje na sličan način na tom podsegmentu (broadband net). Iako nije velika, konkurencija je tu već proizvela neke rezultate. I to je ono što celo Ministarstvo telkomunikacija, RATEL i svaki lobotomizirani političar sa ponosom pominju tvrdeći da je Internet u Srbiji skroz liberalizovan. Zaboravlja se da segment broadband Interneta ne čini jedini udeo na tom tržištu. Zaboravlja se podsegment Interneta preko telefonskih linija koji je mnogo značajniji i koji je totalno monopolizovan. Govoriti o potpunoj liberalizaciji nekog tržišta kada su određeni strukturni delovi tog istog tržišta pod potpunim državnim monopolom je logički ništavna tvrdnja.

Tamo gde imamo presek skupova broadbanda i telefonskog Interneta, imamo i nekakvu konkurenciju. Tamo gde kao opcije postoje samo dial-up i ADSL (a to su uglavnom manji i siromašniji gradovi i opštine), imamo monopol jedne firme – Telekoma. Iz cenovne analize koju sam dao u prvom odeljku, vidi se da je za korisnike u tim krajevima gotovo finansijski neodrživo rešenje koristiti dial-up. Upravo tu raste tražnja za ADSL-om i upravo tu je prostor da se cene povećaju.

Da pojasnim. De facto monopol koji Telekom ima u fiksnoj telefoniji mu je omogućio skorašnje povećanje cene impulsa od 33,33%, a sa najavljenom tendencijom da će one porasti za još 66,67%. Korišćenje Interneta preko obične telefonske veze postaje čist luksuz koji je, kao što smo gore videli, i po nekoliko desetina i stotina puta skuplji od korišćenja ADSL-a. Ali, pošto se Telekom kao monopolista u većinskom državnom vlasništvu ne pretrže da svim građanima obezbedi identične usluge, dobijamo dvostruku strategiju ekstraprofita. Ili će se povećati cene telefoniranja (a time i dial-up) i trošak prebaciti na korisnike te vrste neta, ili će cene ADSL priključaka porasti do te mere da usklade ponudu i tražnju. Pošto bi drugi slučaj doveo do asimetrije cena u manjim i većim (monopolizovanim i nemonopolizovanim) sredinama, izabrana je prva opcija. Tako je trošak prešao na one građane koji ne ispunjavaju tehničke mogućnosti za ADSL (obično ruralne i siromašne oblasti) kako bi se sačuvala simetrija cena. Iako broj korisnika ADSL-a u Boljevcu verovatno ne bi opao čak i da njegova cena poraste za 50%, realna mogućnost da bi takvo jedno poskupljenje znatno smanjilo ADSL korisnike u Beogradu dovodi Telekom do logike da se ADSL cene drže na nižem nivou (zbog konkurencije), iako bi možda mogli da deluju još tržišnije uvodeći asimetričnu cenu.

Ovde se ne radi o nekakvoj kalimerovskoj žalopojci koja govori o nepravdi koja se pred našim očima nanosi ljudima koji su izabrali da žive u manjim i ruralnijim krajevima. Ne očekuje niko od jedne kompanije da uvodi gigabitni net u pećine Homoljskih planina kako bi ispunio zahteve svakog građanina ove države. Ali, ovde se svakako radi o pitanju da li se određeni građani pljačkaju na račun drugih građana i države kao fantomske organske zajednice oličene u političkoj eliti, a sve u vidu politike jednog preduzeća čije je ime Telekom Srbija i čijih se 80% vlasništva nalazi u državnoj, tj. svojini JP PTT Srbija. Rešenje za prestanak takvog jednog vida suptilne pljačke je samo u totalnoj liberalizaciji tržišta fiksne telefonije bez ikakvih uslova, kvota, pravilnika, frekvencija i ostalih oktroisanih papirologija koje se proizvode pod izgovorom da koriste državi, a u praksi svima nanose štetu. I upravo je u tome kvaka sa svim našim javnim preduzećima i državnim firmama, agencijama i javnim servisima. Svi oni se osnivaju dekretima političke elite, finansiraju, subvencionišu ili kreditiraju iz budžeta, a sve pod visoko uzdignutim barjakom javnog interesa. Ali kad pokušamo da dokučimo šta je taj javni interes, da li je on jednak zbiru svih individualnih interesa dolazimo do nejasnih rezultata. Niti je iko zadovoljan radom takvih ustanova (u najboljem slučaju, ljudi su prema njima indiferentni) niti se zna koga se može pozvati na odgovornost za nerad i nemar, za pljačku i razbojništvo.

Pitanje je zašto je Telekom Srbija podigao silne kredite iz inostranstva i kupio državne telekomunikacione kompanije Crne Gore i Republike Srpske? Govori se o strateškom interesu, ali koji je tu interes 80% vlasnika Telekoma (a to su građani kojima političari tepaju nadimkom “država”)? Zašto direktor Telekoma implicitno najavljuje da su malo u buli i da će možda morati da uzimaju još kredita ili čak tražiti pare iz budžeta zbog tih strateških kupovina (videti o tome ovde i ovde)? Je li namena Telekoma da se bavi telekomunikacionim poslovima na tržištu koje je još daleko od svojih limita ili mu je namena da se bavi špekulantskim poslovima kupovine drugih kompanija? Ako je Telekom akcionarsko društvo, zašto ne izađe na berzu? Ili zašto se ne oglasi prodaja tog našeg najprofitabilnijeg giganta (koji je, eto, ipak u dugovima) i ratosilja beda s vrata? Ispravnije je znati kome se daju pare i zašto, i koga se poimence može pozvati na odgovornost. Ovako svi građani finansiraju usluge koje dobija samo deo populacije, umesto da privatna inicijativa tržišnim merilima odredi gde će a gde neće da ulaže, pružajući onima koji su osujećeni u tim uslugama da budu oslobođeni i tereta preusmeravanja.

Novi srpski politički mislioci idu linijom najmanjeg otpora. Oni solipsističkom logikom smatraju da ako nešto ne vide jer stoji iza zida, da to u stvari uopšte i ne postoji. Tako, tvrde oni, bolje je sačuvati i pomoći jednoj takvoj firmi jer ona generiše veliki profit koji se putem dividendi kasnije sliva u budžet. Pitanje je prosto. Šta je to profit i da li to pada sa neba? Ako pada, gde i kada pada, hteo bih da budem tamo. Ne! Profit Telekoma se generiše davanjem građana za telekomunikacione usluge, a videli smo gore da su siromašniji građani naterani da Telekomu daju više od bogatih. Pare onda idu u budžet i vraćaju se najviše opet onima koji imaju najviše, a to su upravo budžetski finansirani nadničari koji zahvaljujući državnoj ili javnoj službi generišu visoku prosečnu platu u Srbiji na račun onih ispodprosečnih koji od budžeta dobijaju samo socijalnu pomoć.

Smatram da je poštenije prodati Telekom za tri evra i tih tri evra uz velike državne i vojne počasti, uz mažoretkinje i topovske plotune, uz himnu i prelet vojne avijacije baciti sa Brankovog mosta u Savu za sreću i berićet. Takav jedan sujeveran potez je ovih dana najlogičnija stvar koja se Srbiji može desiti. U doba kada imamo pesnicu od milion dolara, direktora od milion dinara, milion ministarstava i uprava za smešno hodanje i pravilno češljanje – u doba najgrđe moralne krize – čoveku ništa ne preostaje nego da bude sujeveran i nada se drugom Hristovom dolasku...

Photobucket

Deo III – A šta je sa Boljevcom?

A ono što je velikim slovima zapisano za državu, može se malim nazreti kada je u pitanju naš grad... Zato ćemo samo da preletimo...

Prilikom uvođenja ADSL-a u Boljevcu, oprema je ugrađena na samo jednu centralu, onu čiji brojevi počinju sa 61, 63 i 64, tj. brojeve koji obuhvataju sam grad i okolne manje naseobine koje su bile koleteralna šteta srećne raspodele brojeva početkom devedesetih. Druga centrala, ona koja obuhvata sela u okolini, ostala je nepokrivena, bez obzira što je na njoj bilo stotinak brojeva koji su ispunjavali sve uslove, uključujući i onaj o udaljenosti od centrale. Po informacijama koje su dostupne od strane Telekoma, uspostavljanje tehničkih mogućnosti se za ove korisnike ne planira, što je eufemizam za – sisajte ga Vlasi! Ispašću maliciozan i pokvaren ovom prilikom i primetiću kako nijedno selo sa pretežno vlaškim stanovništvom nije imalo sreće sa raspodelom brojeva početkom devedesetih. Podgorac bi npr. bio lako podoban za ADSL ukoliko bi bio vezan za zlotsku, a ne boljevačku centralu, a Valakonje ukoliko bi bilo prebačeno sa svoje nepodobne na alfa centralu.

No, čak je i ta alfa centrala posle nekoliko meseci bila popunjena, te je ADSL ostao na čekanju čak i za vlasnike srećnih brojeva. Tek kad se nakupi dovoljan broj zahteva (obično preko 100 ili preko 500), Telekom nalaže proširenje kapaciteta. Do tada imate dial-up, pa finansirajte profitabilnu kompaniju...

Najzanimljivija stvar je ipak tzv. maloprodaja koju opet vrši sam Telekom, a u kojoj je šatro ravnopravan sa ostalim provajderima. Imajući prilike da se pre nekog vremena fizički preselim, bila mi je potrebna i selidba priključka sa jednog broja na drugi. Pošto sam korisnik usluga SezamPro-a (koji su inače mnogo bolji od Telekoma), njima sam javio da se odjavljujem sa jednog broja i odmah prijavljujem na novi broj telefona. Oni su taj zahtev prosledili Telekomu koji fizički drži centralu i kablove i Telekom im je odgovorio sledećom genijalnom replikom – NEMA TEHNIČKIH MOGUĆNOSTI, CENTRALA JE POPUNJENA. Stari korisnik kod SezamPro-a koji je izvršio selidbu na drugi broj nije u prednosti u odnosu na Telekomove liste čekanja, bez obzira što on ne pravi nikakav hronološki razmak između odjave i prijave. Tako smo dobili još jednog Telekomovog korisnika na Telekomovoj centrali, a stari SezamPro korisnik je stavljen nazad u red za čekanje.

U neprijatnom razgovoru sa službenicom lokalnog Telekoma sam imao prilike da čujem da oni nisu dužni da mi čuvaju port, što je sasvim logično da sam ja odustao od ADSL usluge pa se posle par dana predomislio. Kako ne postoji prazan prostor između odjave i prijave, oni nisu ni imali šta da čuvaju, postojao je perfektan kontinuitet. Jedino su se malo zaneli i ukrali port od drugog provajdera čiji sam korisnik eto slučajno bio ja. I nije to najgrđe. Najgrđi je nastavak rečenice gorespomenute službenice – DA STE BILI KOD NAS MI BI VAM SAČUVALI PORT. Svakako! Zato bar imam moralnu satisfakciju što niti sam bio, niti ću biti kod vas...

Kasnije sam razgovarao i sa šefom boljevačke ispostave Telekoma koji se žalio kako im je hardversko-softverski sistem tako nelogično namešten (“nelogična logika”, kako se sam izrazio) da prilikom svake odjave automatski dolazi do upadanja onog koji je na čekanju. Kontinuitet se ne važi osim ako niste kod Telekoma koji može da vam čuva port, ostali bivaju izbacivani zbog nelogičnih hardversko-softverskih logika. Kriv je sistem, mi samo radimo svoj posao...

A jesam li rekao da šef boljevačkog Telekoma ima broj koji glasi 61-000 i to usred Bogovine, 10km od centra Boljevca. Ta, šta će mu to, zar nije svejedno koji broj telefona neko ima? Zar nisu usluge za sve korisnike Telekoma iste? Ili taj okrugli broj ide sa funkcijom šefa Telekoma, pa ako nekad u budućnosti postanete šef boljevačke filijale – sleduje vam i ovaj broj. Pa mislim da bi bizarnije od ovoga moglo biti jedino da inspektor Čvarak ima broj telefona koji se završava sa 007.

Photobucket

Wednesday, January 7, 2009

Lucija i Snupi se tuku

Ovaj tekst je izvorno objavljen ovde, osim zadnjih par rečenica...

Kada me je administrator ovog sajta zamolio da napišem tekst o nasilju među mladima, rekoh nema problema, prosto k'o pasulj, samo da se informišem levo-desno i ima da ispadne tekst kao pucka, nemilosrdni udar pravedne kritike na sve te momke koji vole da budu nevaljali... Međutim, sutradan (a to je bilo pre skoro dve nedelje) sam seo da malo razmislim o datoj tematici, da pročitam šta su drugi imali da kažu na zadatu temu i zaključio da je zadatak ipak znatno teži od mlaćenja pasulja. Povod za tekst je još jedna dogodovština iz boljevačke gimnazije koja je ovaj put malo izašla i u javnost. A procedura zahteva da javnost pokaže svoj feedback i da se u tom dijalogu svih nadležnih iznađe neko rešenje.

Šta se desilo? Pa, imali smo klasični slučaj onoga što bi Amerikanci nazvali bullying – demonstracija sile od strane fizički jačih učenika maskulinog opredeljenja prema par kolega/inica iz odeljenja čije je opredeljenje više štrebersko-gikovsko. Klasičan slučaj, dakle, kako “face” u razredu pokušavaju da pokazivanjem moći reprodukuju svoj legitimitet alfa mužjaka. Doduše, nije se radilo o nekakvim fizičkim sukobima, više je to bio psihički atak na ličnost introvertnijih, tiših i smirenijih sadrugova iz odeljenja, više se radilo o tome da su “bilderčići” sami sebi želeli da dokažu da imaju onu mušku stvar nego što su to želeli da pokažu drugima. Nažalost (ili na sreću, ko će ga znati) niti su se naročito pokazali u svojoj “obdarenosti”, a izgleda da su pogrešili i kad su birali objekte svog socijalnog eksperimenta.

Javnost se oko ovoga, kao što rekoh, malo uskomešala, površina srednjoškolske bonace se zatalasala, a “nadležni” kadar se malo našao na nepoznatom terenu, što je za mene potpuno neočekivano imajući u vidu da se nije desilo ništa novo. I nemam nameru da posebno napadam te dečake, niti da ponavljam tolike floskule kojima vrve naši mediji poslednjih godina o tome kako su nam deca otišla do đavola i kako moramo nešto radikalno da menjamo kako nas jednog dana ne bi sve pobili. Navešću samo kraći spisak stvari koje naši pedagozi, psiholozi, sociolozi i ostali navode kao moguće okidače povećanja nasilja među mladima: poremećaj društvenih vrednosti, jurnjava za statusom i novcem, poremećeni odnosi u porodici, televizija Pink, nasilje u medijima, kompjuterske igre, loš školski sitem, mini suknje, ostajanje do jutra u diskotekama itd, itd. Skromno bih primetio da je tragikomično navoditi ovakve razloge za povećano nasilje među mladima i dodao bih da me takve analize jako podsećaju na priloge na National Geographicu koji govore o razlozima za namnožavanje rakuna na srednjem zapadu Sjedinjenih Američkih Država.

Prvo, da se podsetimo malo kako je to izgledalo kod ranijih generacija srednje škole bez romantičarskih žalopojki o tome kako su mlađe generacije sve gore i gore, a mi smo bili med, mleko i plazma keks! Dakle, da podsetim drage čitaoce da su generacije rođene sedamdesetih pojedine profesore i učenike kačile na čiviluke da tamo vise, a da su generacije rođene osamdesetih terale školske drugove da jedu burek kojim bi prethodno obrisali pod WC-a i tome slično. Ali, razlika je bila evidentna, mladi koji su se tada ponašali nasilnički su ujedno bili jako popularni, kako među drugim učenicima, tako (ovo je najbitnije) i među profesorima. Poslednji slučaj nije takav. Zato je jako bizarno i licemerno isterivati neku posebnu pravdu posle toliko godina života u blaženoj idili utopijske srednje škole gde je sve moglo da prođe, osim baš najvećih gafova. Zato je bizarno pozivati se na uticaje savremenog društva na današnju omladinu. Zato je bez veze sa mozgom izmišljati zabrane koje bi bile još disfunkcionalnije, a najviše mesto na gomili gluposti koji dragi “nadležni” praktikuju je dvolično paternalističko-snishodljivo ponašanje prema srednjoškolcima kao da se radi o stadu ovaca, a ne o inteligentnim i samosvojnim ličnostima sa svojim kakvim-takvim pogledima na svet. Od starijih ih jedino možda odvaja manjak iskustva i neprecizna životna profilisanost, ali to nije ni najmanje opravdanje da se u praksi obrazovanja i vaspitanja maturanti od 18 godina tretiraju na isti način kao petogodišnji obdaništanci ili već gorespomenuti rakuni.

Krajnja rešenja dakle ne postoje, niti su nekad deca bila dobra niti ćemo uspeti da ih sve učinimo dobrima, ali bi bilo lepo da ih sve tretiramo jednako i da ih tretiramo u skladu sa uzrastom i dostojanstvom koji mladi sa 18 godina imaju. Dakle, ne radi se ovde o potrebi velikih društvenih istraživanja, korenitih zahvatanja u dubine obrazovnog sistema, organizovanja seminara i okruglih stolova od strane profesionalnih izumitelja tople vode. Radi se o prostom primenjivanju pravila koja već postoje. O pokazivanju mladima da je odgovornost druga strana medalje za dodeljenu slobodu. Da su pravila prosta, ali da se za njihovo kršenje svi podjednako kažnjavaju. Da se ne sme ugrožavati tuđa sloboda, tuđa ličnost i dostojanstvo i proći nekažnjeno. Čak ću da ustvrdim da dosledno i pravično primenjivanje nagradno-kaznene politike u školskom sistemu (i prema učenicima i prema profesorima!) može da proizvede veće benefite od bilo kog dvopolugodišnjeg kursa iz predmeta poput sociologije, građanskog vaspitanja ili ustava i prava građana.

Par dana posle ovog napisa sam saznao za slučaj momka koji je bio nasilan prema drugarici iz odeljenja koja je romske nacionalnosti. Moralizatorski diskurs prema ovakvim problemima ne pomaže kao što rekoh. Prvo, on je u efektima jalov. Drugo, prikriva faktičko nedelanje nadležnih. Treće, prikriva licemerje nadležnih. Tamo gde postoje pravni akti države i pravni akti škole, bolje bi bilo da se oslonimo na njih nego na pametne govore.

PS
Moj kolega bloger je napisao jedan tekst na ovu temu koji srdačno preporučujem.

Sunday, December 21, 2008

Desant na drva

Ovaj članak je objavljen u dnevniku New York Times 24. septembra 2038. godine.

"Slobodan je imao običaj da pravi jako zaljućene pljeskavice, ali meni to tog dana nije predstavljalo problem. Ustvari, nikad mi pljeskavice nisu predstavljale problem. Možda sada, deset godina kasnije (tako kaže doktor), ali tada sam bio prava muškarčina sa jezikom koji je istovremeno mogao da apsorbuje ljutinu tucane paprike i rakije iz Jablanice, a da se posle toga ne otrombolji i izda me u trenucima kada prema regrutima treba biti strog i pravedan... Pljeskavica je dakle tog jutra bila baš ljuta, ali ja sam imao nameru da osećaj u ustima premestim u podsvest, da ga kontrolišem, da zagospodarim njime. Rešio sam da konačno odgledam drugi deo Pirata sa Kariba koje sam sam skinuo sa Interneta. Na Internetu je tad bilo čega ste hteli, samo sam kucao Pirates 2 i posle par sati sam imao film na kompjuteru. Čudo! Na žalost, iz dalje priče ćete videti da nisam imao vremena za Pirate tog dana..."


Ovo je odlomak iz autobiografske knjige šefa vojnog odeljka u Boljevcu, potpukovnika Gerića, koja je objavljena 2018. godine na desetogodišnjicu Brezovičkog ustanka koji je označio početak otcepljenja Vlaške republike od države Srbije. Vlaško izdanje ove publikacije čiji je naslov "Na ušću Radovanske reke u Timok: Kako sam spasio Jablanicu" u usta autora Gerića stavlja još jednu diskutabilnu minijaturu. Naime, ovo izdanje (koje je objavljeno odmah po štampanju drugog tiraža srpske verzije) kaže da je Gerić ustvari na radnom mestu počeo da gleda film Pirates II: Stagnetti's Revenge ali da nije uspeo da ga završi. U toku borbene scene između Katsuni, Belladonne i Stoye je u šefovu kancelariju uleteo referent Bložić i zatekao naočitog potpukovnika sa jednim kolenom podignutim na sto i mašući telom napred-nazad, pogotovo u predelu karlice. Međutim, Bložić je imao svoje prioritete, on je sav crven i zalunfan (od besa, ljute pljeskavice ili silnih stepenika?) uleteo u kancelariju sa jednim jedinim ciljem - da kaže šefu da je Vlaška republika jutros proglasila nezavisnost i da su okidač tog procesa bila četiri vojnika na civilnom služenju, četiri njihova vojnika, četiri izdajnika i dezertera, četiri njihove sramote...


Država je bila u šoku. Problemi sa Kosovom su tih dana itekako bili na dnevnom redu pa je jedan takav neočekivan potez Vlaha u istočnoj Srbiji bio pravi nož u leđa za srpske političare. Ali, još gore, hipotekarna depresija je upravo tih dana počela da drma svetsku ekonomsku scenu. Spirala tržišta nekretnina na kojoj je američki ekonomski mehur počivao već par decenija je tada pukao upravo zbog smanjenja obima poslovanja na tom delu tržišta. Za razliku od raznih uglednih ekonomista koji su tvrdili da se radi o greškama neoliberalne ekonomije ili onih koji su smatrali da je za sve kriva državna intervencija, Josif Senica, profesor na Berkliju i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za njegovu tezu o uticaju strižibuba na fluktuacije na hipotekarnom tržištu, je tada jedini izašao sa tezom da je do pada tržišta nekretnina u Americi došlo zbog nedostatka kvalitetnog bukovog i smrčinog drveta za građenje novih kuća. Glavni snabdevač američkog tržišta tim sirovinama je inače bilo Šumsko gazdinstvo Timočke šume koje je tih dana bilo u potpunoj paralizi zbog sporadičnih oružanih sukoba u Kučajskim planinama. Kanadski javor i vajmutov bor nisu bili dobar supstitut za kvalitetno drvo iz istočne Srbije zbog njihove nedovoljne tolerancje na brzu promenu između zimskih i letnjih temperaturnih ekstrema koji su postali jako učestali u većini država SAD.

Dalje znamo kako se razvijala situacija... Još je Oto Nojrat, promarksistički nastrojeni ekonomista, 1919. godine govorio kako nema zdravije ekonomije i zdravijeg društva od onog koje se nalazi u ratu. Rat izvlači svaku državu iz krize, zbija rasute redove hedonistički nastrojenih individua i od jednog nekontrolisanog ekonomskog haosa pravi racionalno uređenu i skromnu ali solidarnu zajednicu. Tridesetih godina prošlog veka su ga poslušali Hitler i Ruzvelt, a septembra 2008. ga je poslušao Buš mlađi čiji je mandat baš bio na svom koncu. Američkoj posrnuloj ekonomiji je tada bio potreban jedan rat, ali izbor meta je bio jako sužen. Iran i Severna Koreja su pokazivali zube tako da su samoproglašenje Vlaške republike i brutalna reakcija srpske vojske na to bili dobar povod za još jednu našu "humanitarnu intervenciju". Ponovo su po celom svetu glas dizali nezavisni intelektualci, pisci, muzičari, novinari, nobelovci, sportisti... Svi su ponavljali priču koja je već ispisana tokom iračke intervencije. Kao što američku administraciju tada nije zanimala sloboda naroda iz doline Tigra i Eufrata već samo nafta, tako je prilikom proglašenja nezavisnosti Vlaške republike nisu zanimala građanska prava Vlaha već samo milioni kubnih metara kvalitetnog tehničkog drveta. Cinični jastrebovi iz Bušovog kabineta nisu čak ni pokušavali da se brane od ovakvih napada, ogoljeni ekonomski interes krupnog kapitala je tih dana bio potpuno pušten s lanca, a glas nezavisnih intelektualaca je ostao samo eho koji se odbijao od šlemova američkih vojnika.

Tog septembra pre trideset godina smo imali američku verziju blitzkriega. Za rat koji je formalno trajao samo deset dana i koji je bio jako ograničenog obima, i u teritorijalnom smislu i u smislu primenjene vojne tehnike, broj žrtava i materijalna šteta su bili enormni. Za deset dana su sa zemljom sravnjeni grad Boljevac i okolna sela Krivi Vir, Jablanica, Mali Izvor i Podgorac. Poginulo je negde oko 5000 srpskih civila, a nekih 300 se i dalje vodi kao nestalo. Vlaška i američka strana su prošle maltene bez ozbiljnih gubitaka. 8000 hektara vrlo kvalitetne bukove šume je u tim operacijama bilo uništeno i ekosistem tog kraja se još uvek sporo oporavlja. Vlaška republika je proglasila nezavisnost i postala najmlađa država na teritoriji bivše SFRJ, a desetodnevni rat je postao najeksploatisaniji socijalni fenomen u popularnoj kulturi. Ostaje zabeleženo da su čak četiri filma sa tematikom tog sukoba bili konkurenti na istoj dodeli oskara za najbolji film i to 2013. godine. Svoje viđenje rata su nam iz desničarsko-konzervativne perspektive dali Džon Milijus i Klint Istvud, a kritički su ga prikazali Frensis Kopola i Oliver Stoun.

Posle ovog sukoba je politički sistem Srbije doživeo totalni kolaps. Uspon nacionalističkih snaga koje su došle na vlast na narednim izborima se posle par izbornih ciklusa pretvorio u njihovu totalnu dominaciju i gotovo potpuno brisanje građanske opcije sa političke scene Srbije. Ustav je odmah promenjen, odredbe oko Kosova su dopunjene identičnim odredbama koje su se odnosile na Vlašku republiku, a kategorija prigovora savesti je potpuno izbrisana i prestala je da se primenjuje. Služenje vojnog roka je postala obaveza svih punoletnih građana, s tim što su muškarci ovu obavezu ispunjavali u dužini od 36 meseci, a žene duplo kraće. Politički sistem je postao čudna mešavina vladavine političkih, vojnih i crkvenih elita, a ekonomska politika je bila izrazito izolacionistička i antiliberalna.

Danas, trideset godina kasnije, pod uticajem suseda i zemalja Evropske Federacije (a i zbog neminovnog protoka vremena) srbijanski politički sistem se sve više otvara za demokratske i liberalne uplive. Naravno, taj proces ima svojih nelogičnosti i lutanja poput prošlogodišnjeg vešanja ambasadora Mauritanije ispred Hrama Svetog Save, a zbog prijateljske utakmice koju su ugovorili hokejaški savezi dve zemlje - Vlaške republike i Mauritanije - ali u suštini se radi o omekšavanju spoljne politike i popuštanju srbijanskog nacionalističkog samoostrakizma.

Vlašku republiku je, pored Sjedinjenih Država, priznalo samo još par banana republika iz Srednje Amerike, Okeanije i zapadne Afrike. Vlaška je danas definitivno najnedemokratskiji politički sistem Evrope, sa ogromnim stepenom korupcije i sa ekstremno siromašnom populacijom. Vojnici koji su započeli Brezovički ustanak 24. septembra 2008. godine uopšte nisu imali političkih pretenzija. Prvi od te četvorice se iselio u Kanadu i trenutno je direktor jednog nezavisnog instituta koji se bavi proučavanjem međusobnog odnosa društvenog miljea i distopijske fantastike. Drugi je otvorio dve benzinske pumpe nedaleko od Boljevca, a sada je i većinski vlasnik jedne rafinerije biodizela. Treći je postao jedan od kumova italijanske Ndrangete, a četvrtom se gubi svaki trag još 2015. godine - smatra se da je postao uskok koji koristi poroznu i slabo nadgledanu granicu između Srbije i Vlaške republike u bespućima Kučajskih i Homoljskih planina kako bi sa svojom bandom drvokradica činio štete šumama na srpskoj strani granice.

PS
Ovaj tekst je posvećen mojim najdražim saborcima iz šumske sekcije.

PPS
Izvinjavam se čitaocima koji nisu iz Boljevca na nerazumljivim referencama na boljevačke prilike, a izvinjavam se i čitaocima iz Boljevca na nerazumljivim referencama glede neboljevačkih prilika...

Sunday, November 30, 2008

Dr Littlebone ili Kako sam prestao da budem cinik i postao politički korektan

Kao klinac sam maštao o tome kako ću jednog dana biti ugledan član svoje zajednice. Kako ću se za par decenija prošetati glavnom ulicom kao u nekoj priči Stevana Sremca, raspravljajući sa isto tako uglednim ljudima o filosofiji, lepoj književnosti i gosudarstvenim poslovima. Kako ću posle posete brici i štucovanja bradice na parisienne način otići do stare kafane na laganu proletnju čorbicu i čašu mirišljavog kuvanog vina. Ili bih prošao sokakom i dao bogatu napojnicu Ćindi koji bi besprekorno izglancao moje omiljene cipele za šetnju. I tako, dok bih uživao u mirisima tek procvetalih trešnji koje su naši stari sadili u svoja dvorišta kako bi na njih kačili ljuljaške za svoje unuke, i dok bih svojim lakiranim štapom za šetnju od abonosa pokazivao svom sagovorniku brdo na koje planiram da se uzverem u subotu pred Vaskrs, gospođe i gospođice, -ićke i -ićeve, mlađe i starije bi prolazile pored mene i širile podsuknje u znak pozdrava, sve uz blag naklon u kolenima. A ja bih na to odgovarao blagim dodirivanjem oboda svog šešira palcem i kažiprstom i upućivanjem par reči koje krepe dušu, teraju njihove usne da otkriju dva reda izbeljenih zuba ili ispuste prigušen kikot.

Kako je samo lepo biti klinac, gledati televiziju i čitati dečije knjige. Da li je lepo biti idealista? Definitivno da, bar dok taj svoj idealizam ne pokušate da sprovedete iz teorije u praksu. Kako to izgleda kada idealisti krenu da provode te svoje ideje, te svoje visokoparne i ubermoralne konstrukte? Ecce Servia! Pogledajte samo našu zemljicu i njeno lice u prašini, prašini koja se od mokraće tih idealista pretvorila u smrdljivi kal. O kojim idealistima ja ovde govorim i da li oni zaista postoje? Zasigurno da njih ne možemo sresti kao idealiste same po sebi, kao čiste tipove... Možemo ih prepoznati tek kada se obuku u jedan od dva kostima - kostim političara i kostim cinika. Prvi su idealisti "na rečima", a drugi idealisti na rečima. Prvi reči zloupotrebljavaju, drugi nemaju ništa osim tih istih reči.

Ovo je priča za one mlade naivčine (nazvao bih ih mladim majmunima, ali majmuni su inteligentne životinje - što boljevački pratioci hipernaučnih National Geographic emisija verovatno i znaju) koje bi želele da meni ili ljudima poput mene prodaju idealizam odeven u političko ruho. Ta klinčadija (po inteligenciji, ali ne i po godinama) ima neke jasne karakteristike koje ih diferenciraju od idealista-cinika, a koje ću navesti u narednim pasusima. Elem, imajući bliske susrete sa omladincima iz Demokratske stranke i radeći nekoliko meseci u jednoj državnoj instituciji koju je "držala" ta stranka, imao sam prilike da posmatram te umove i na osnovu toga ću da iznesem par intuitivnih generalizacija koja nisu plod ozbiljne, metodski utemeljene analize, ali to ne znači da nisu i tačne.

Jak i vrlo jak preduslov da krenete da se bavite politikom na praktičan način je apsolutni analfabetizam što se tiče politike. Potrebno je da budete potpuni diletant, potrebno je da imate meku glinu u glavi, potrebno je da sve što čujete od onih koji predstavljaju vašu političku opciju okarakterišete kao najsvežiju porciju genijalnosti. Potrebno je da budete blago zatupasti i blago nepismeni, potrebno je da svoju intelektualnu plitkost sakrijete maskom dobrih namera i priučenim mantrama sa kursa neke progresivističke nevladine organizacije. Ljudi koji najviše znaju o politici je se i najviše plaše, ljudi koji najduže traže Boga se najviše boje da ga spominju...

Mladost i idealizam se poklapaju jedan kroz jedan. Idealizam naše omladine se ogleda u političkom aktivizmu, u društvenom angažmanu, u pozivu na delanje, na promene... Međutim, to traje vrlo kratko. Veoma brzo se udara u zid individualne nemoći, traži se potpora koja će nas otisnuti preko zida. Zid nemoći se mora preći po svaku cenu jer osim idealizma, druga reč koja opisuje našu mladost je ambicija. Strah od neispunjenosti ličnih životnih planova, strah od neuklapanja u datu društvenu matricu tera čoveka da okruni svoju početnu poziciju idealiste. Mislim, proklamovati se za idealistu je najlakša stvar - u suštini samo treba reprodukovati dečiji svet kroz reči odraslog čoveka i vi ste idealista. Da li je onda idealizam loš po sebi? Rekao bih da je on više benigna pojava, nuspojava utopistički ustrojenog čovekovog mišljenja. Opasniji je politički idealizam, onaj koji želi da se sprovede u praksi, onaj koji je negacija benignosti, onaj koji je postao zao. Na rečima je to još uvek benignost bajkovitih lepih želja, na praktičnom nivou je to malignost i parazitizam. Upravo tako! Mladi čovek koji krene da se bavi politikom postaje (svesno ili nesvesno) običan parazit. Prvo, postaje organ za reprodukciju i odbranu već postojećeg mišljenja, onog koje je lepo na rečima a ružno na delu. Drugo, on postaje vojnik svoje ideologije, neverovatno je koliko ti ljudi mogu da otrpe loših reči o svojoj zemlji, gradu, čak i porodici, ali ako im spomeneš partiju - postaju krvožedni. Uslovni psihološki refleks da se brani sopstveni loš izbor (a čovek bira partiju, ali ne i mesto rođenja) se tu vidi u punom svetlu. Treće, on postaje društvena bolest. On počinje da živi na račun društva, a pod izgovorom da tom društvu čini dobro. Država mu daje besplatno školovanje, partija mu daje dobro plaćen posao, obični ljudi mu daju platu.


A šta je to idealista-cinik. Ostavićemo na stranu da li on nije hteo, mogao ili znao da postane vojnik partije. Cinik ima jednu radikalnu prednost koju nijedan mladi majmun iz prethodne kategorije nema, a to je razlikovanje onoga što treba i što će biti. Mladi političari idealisti, mamini i tatini sinovi i ćerke, boljevački wannabe političari i nameštenici mi često govore kako umem da budem brutalno kritičan, da budem hejter, da budem neskriveno sarkastičan i netolerantan, politički nekorektan i ostali opasni bauci koje oni nemaju na televiziji ili na političkim seminarima. Jednom rečju - Spider je cinik! E sad, da li su oni glupi ili naivni ili licemerni - u to neću da ulazim. Cinizam nije plod zle namere. Cinizam je plod razlikovanja lepih želja od stvarnosti. To je analiza onoga što jeste i onoga što će biti. To je pričanje istine bez eufemizama, a ne pravljenje uvijače od verbalnih govana. To je šut u glavu koji vam isporučuje vaša draga realnost koju vi "menjate" vašim političkim aktivizmom. I na preglupo pitanje - zašto ti Spidere ne učiniš nešto? - odgovaram time da je šut u glavu najviši oblik političkog aktivizma i najozbiljnija politika.

Ali ko je Dr Littlebone iz naslova? Ah, pa to je čovek iz prvog pasusa. To je jedan od onih likova što svoju glupost kriju blagoglagoljivošću, koga je lepo slušati dok su vam usta poluotvorena i dok vam oči zainteresovano cakle. A kad završi svoje izlaganje, a vi se grohotom nasmejete i u sebi pomislite kako je lepo znati nekoga ko zaslužuje da se na njega odnosi imenica Čovek. Jednom rečju, to je jedan od solilaca tuđe pameti! Sa njim nisam imao bliske susrete do pre nekih mesec dana kada je prilično drsko krenuo da mi deli ukore zbog pogrešnog individualnog izbora i nedostatka kuraži i muškosti. Čovek mi je otvorio oči rečima da vojska stvara kod čoveka osećaj odgovornosti i samosvesti, ali što je najvažnije - vojska postoji zbog interiorizovanja navike kod mladih muškaraca da rade jutarnju gimnastiku. Čoveče, na pamet su mi pale dve stvari - kako kadrovi DSa i G17 dobijaju osećaj odgovornosti iz vojske i kako Velja Ilić radi jutarnju gimnastiku dan posle Svetog Nikole - Anno Domini 2008. E moj doktore Kostiću, vi možda imate iskustvo penzionisanog lekara, ali to ne menja činjenicu da ste glupi ko kurac...

Saturday, November 1, 2008

Dodatak

Tri dana pošto sam napisao prošli post, na opisanom mestu sam naleteo na novu situaciju:

Još dve gomile nastale privatnom inicijativom...