Ovim postom blog Agro Gerila se gasi na vrlo, vrlo dugo vreme. Nadam se - zauvek.
Razlozi? Jednostavno - odavno je ovaj blog postao mnogo više opterećenje nego zadovoljstvo, čak i za tih 5-6 eseja godišnje. Da sam u svoju recimo akademsku karijeru uložio vremena, pročitane literature i traženja referenci koliko za pisanje ovog bloga, verovatno bih još pre dve godine imao doktorat. Drugo, ovakva blog forma je odavno mrtva, i mamuzanje mrtvog konja zarad ispravljanja krivih drina je jalov posao.
Zahvaljujem svima koji su ovaj blog pratili ili na njega povremeno dolazili. Verujem da ćemo se i dalje viđati na drugim onlajn mestima za koja nameravam da pišem.
1. Ekonomska istoričarka Deirdre McCloskey o merenju sreće i zadovoljstva u ekonomiji, o utilitaristima i bihevioristima - Happyism. Definitivno jedan od najboljih eseja na koji sam naleteo u poslednje vreme, uskoro i u srpskom prevodu na Katalaksiji.
3. Race, IQ, and Wealth. Intrigantan članak koji podgreva nature/nurture debatu i obrće korelacije po pitanju odnosa bogatstva naroda i njihovih rezultata na IQ testovima.
9. A Database of Folly. Odličan članak o open data pokretu koji je pisao Aaron Swartz, momak koji je jednako poznat po tome što je jedan od tvoraca RSS formata, ali i po aferi u kojoj je uhapšen jer je daunloudovao dobar deo JSTOR baze.
Evo posle tri godine da ponovo na ovom blogu najavim ovaj festival. Sledećeg vikenda će se održati deseti po redu PULJP festival, a već drugu godinu pod nazivom STONERIZER. Prošle godine je sadržinski i žanrovski koncept festivala promenjen (otud i novo ime), ali su strogi DIY fazon i nekomercijalni karakter ostali. Videćemo kako će se sve razvijati u budućnosti.
3. Još jedan pogled na teze socijalnog psihologa Jonathana Haidta o tome kako su (uprošćeno govoreći) levi liberali zatucaniji od konzervativaca - What liberals can learn from conservatives
6. Harvardski filozof Majkl Sandel je poznat po tome što svako malo istupa u javnosti sa tezom o nemoralnosti tržišnih aranžmana pod sloganom da ne može sve biti na prodaju. Odgovor na njegov poslednji istup - Response: How Morals Crowd Out Markets
7. Slaviša Tasić na Tržišnom rešenju o dva različita koncepta racionalnosti - Racionalni inat
8. Filozof Shelly Kagan obnavlja staro Epikurovo pitanje o tome zašto ne možemo da objasnimo zašto se bojimo smrti - Is Death Bad for You?
Poslednji dan aprila je na ovom blogu rezervisan za retrospektivu ključnih reči i upita upućenih internet pretraživačima, a koji su ljude nagnali da posete ovo mesto. Takođe, vreme je da se prekine combo prozbiljnih tema i tekstova, jer ipak, ovaj blog je nekad vrcao od neprskane seljačke zajebancije i probranog rudarsko-kamiondžijskog humora, a u poslednje vreme se pretvorio u polupismena zapažanja seksualno frustriranog poljoprivrednika.
U to ime da pogledamo šta kaže statistika. Da vas razočaram (ili usrećim), ova lista će biti znatno kraća od onih koje sam izbacio pretprošle i prošle godine iz prostog razloga što je Google Analytics skripta zabagovala kad je blog redizajniran, te su ključne reči od novembra prošle godine pogubljene. Svejedno, ono što nam statistika govori je poražavajuće. Pre svega, toliko žena ne zna da spremi pitu s jabukama i toliko muškaraca ne zna da napravi kavez za zeca bez pomoći interneta, da je to pomalo zastrašujuće. S pozitivne strane gledano, ljudi i dalje znaju šta su jabuke i zečevi, a takođe su rodni odnosi tako uspostavljeni da se i dalje zna ko koristi nož a ko varjaču. Drugi najčešći upiti koji ljude dovode na ovaj blog su vezani za moje ime, Vesnu Damjanić-Branković, Svetlanu Slapšak, nastrani seks, vlašku magiju i merenje muškog polnog organa, ali ne nužno u istoj sceni.
Izvod iz kompletne liste sledi, propraćen mojim (uveravam vas) treznim komentarom.
1. Praktična pitanja
koliko je zdrav trek od kafe
Kladim se da je zdraviji od recimo troboka od kafe. Ne znate šta je to trobok od kafe? A šta je koji kurac trek od kafe?
kako se brisu gledane stvari iz history google
Kucaš slovo A u Google. Ako ti autocomplete ne ponudi Alexis Texas double anal penetration, brisanje historija ti nije potrebno.
kamen u bubrtegu mi je na dnu
Brate, ja pišam kuhinjsku jodiranu so!
napraviti odlicnu nes cafu
...jer je među strastvenim ispijačima kafe poznato da je isključivo odlična nes kafa jak afrodizijak.
pismeni sastavi avantura
Jebotebog, si igrao nekad neku igru u životu? Nije teško prepisati...
pravilno brisanje dupeta
Isključivo na onu stranu na koju nećeš dobiti infekciju. Mislim, zamisli da si muško i imaš tu 700 grama tešku stvar među nogama, nije teško ukapirati sa malo interpolne empatije.
predvidjanja bacanjem pasulja
...oprobana tehnika Hidrometeorološkog zavoda Srbije.
sastav zasto volim naucnu fantastiku
Zato što si frigidni debeli gik koga niko u školi ne voli! Takođe - zato što te niko ne razume i ti jedini misliš svojom glavom i svi su glupi!
tema za pismeni sastav "moj najbolji drug"
...koji me voli i razume.
povećanje dupeta
Hej, toga nikad dovoljno. Nije da se u jednom trenutku gravitacija Zemlje neće poremetiti od svih tih povećanja, ali bar ćemo umreti sa sa jasno vidljivim dupetima u svojoj okolini.
zasto neke djevojcice izgledaju odraslije nego sto jesu
Kao što si do sad verovatno i sam shvatio, to je zato što rade za Ministarstvo unutrašnjih poslova.
organi za razmnozavanje kod domacih zivotinja
Kakva učena i stručna veterinarska terminologija!
2. Teorijska pitanja
avnoj, lingvistika i republicki jezici
Poznat je izraziti afinitet filologa prema ovom blogu.
cime su ljudi brisali dupe pre toalet papira
Čekaj, ljudi brišu dupe?
cinik i budala psihologija
Drago je da me već znate iako se nismo ni upoznali.
emanuel kant je rekao
Da sam porno producent, Emanuel Kant bi mi bio pastuv iz prve lige. Ne zvuči legendarno kao recimo Sebastian Bach-Door, ali opet...
gospodar prstenova analiza dela
Prsten se ne baca u WC šolju.
jovo bakic predavanje maj 2001
Da, da, to je poznato predavanje o tejlorizmu, kotlerizmu i bakićizmu u okviru poststrukturalističke teorije menadžmenta.
kaka gde ide, da li ostaje
Kaka muški rod ili kaka ženski rod?
našta se dele umetnosti
Na one za koje je potreban pravopis i one druge.
oblici muskog polnog organa
Ili da citiramo mog omiljenog filozofa, već spomenutog Imanuela Kanta: "Out of the crooked timber of humanity, no straight thing was ever made."
sta je manovar
Nekada se činilo da je to perspektivan mladi bend (Nežni Manowar).
sta se slusa u cileu
Nasnimljeni govori Miltona Fridmana sa zvučnika postavljenih na svim javnim mestima.
stavovi za jebanje
Čvrst stav, u suprotnom malo teže...
zašto raspravljati o kvalitetu kao pojam
Sunce ti jebem, šta je ovo? Advertajzment egzistencijalizam?
3. Pretraga besplatnih stvari
besplatni pormo film za gledanje onlain
...pokušava disleksični ljubitelj internet pornografije.
free porm videos sa slikom
...a onda pokušava opet, ali na engleskom, i sa opaskom da gledanje označava vizuelno iskustvo.
gratis seks video
Video gratis ili seks gratis?
horor price za besplatno citanje
Ako nađeš nekog ko će ti plaćati što čitaš, molim te javi mi.
besplatne igrice za odrasle jebanje
Ma kako si samo naughty...
besplatne parcele na homoljskim planinama
Fascinira me što ljudi zaista misle da će im neko dati zemlju besplatno.
besplatno gledajne porno seksa
...jer slađe je kad je besplatno.
jebanje devojćica malih porno free
Raznežio sam se...
4. Upiti vezani za seks i seksualne fetiše
porno filmovi poznatih ličnosti za gledanje jebanje pušenje
Komplet lepinja takoreći...
gledati gay video
...a ne zaraziti se?
homoljski jeb
Zvuči kao neki Dubrovnik ili Ohrid, ali za nas seljake iz istočne Srbije.
jebacina i seks na klasican nacin
Potražuje jedan konzervativnije orijentisani korisnik interneta...
seks i jebačina u novom stilu
Pita drugi savremenije orijentisani korisnik, čineći zanimljivu jukstapoziciju.
jebacina na vlaskom video
Ovo sam i ja ostao bez reči...
jebanje u guzu gay
Svako jebanje u guzu je pola gay!
jebanje za gledanje
Kratka i jasna definicija internet pornografije.
jebenje direkno
Uz poetski uvod Ace Stojanovića?
skrivena kamera u ženskom wc-u filmovi za gledanje, jebanje
Hej, ovo zvuči kao niša. Internet preduzetnici!
srbski pjevaci porno jebacina
Pošto su hrvatske pjevačice so 2003.
veliki kurac u malo dupe
Znati šta želimo je prvi korak da to i dobijemo
olivera jovićević dupe
Ovo je, priznajem, kvalitetan fetiš.
olivera kovačević se jebe
Plauzabilna hipoteza...
sportisti pod tus kurcevi
...koji im se puše?
5. Pretraga zabavnog sadržaja
igre za odrasle iz kategorije jebanje
...započinje svoju pretragu nepoznati korisnik Gugla.
igre za odrasle jebanje najbolje
...precizira dalje po kriterijumu kvaliteta.
igre za odrasle jebanje zena
...precizira dalje po kriterijumu, hmmm, još većeg kvaliteta?
igrice kanter koji hoda
I Vorkraft sa sekirom, gospodar Darkvuda.
igrice za devojcice vampirski dnevnici
...i vukodlački ugrizi.
jovan memedovic homoljske planine o zmajevima
Kada je Jovan jeo vlaški zmajski sir (mi Vlasi znamo da zmajevi nisu gmizavci).
kanter rakija se može skinuti sa interneta
Share, bro, share... Sve se može skinuti sa interneta, dobrodošli među šarene tehno hipike i probajte njihovu lulu bez dna.
plasljive igrice za decu
Nova terapija u lečenju hiperaktivnosti.
7. Ostalo
vlaška magija bacanje crveni gaćica kroz šolju
Šta će ti vlaška magija kad već imaš crvene gaćice?
duhovi u boru
...u Boru, gradu duhova.
opasna vjerica
Ili je bolje da sam ovaj upit stavio među seksualne fetiše?
sekira za cepanje drva
Lepo je videti da na ovom blogu neko zapravo ne traži sekiru za seks ili slično.
Da se razumemo, ne treba biti nekakav specijalni namćor i hejter pa kukati nad beznadežnom političkom situacijom u Srbiji. Jer ta situacija pomalo liči na zlu sreću čoveka koji se na sudu upravo razveo i izgubio starateljstvo nad troje dece, izašao napolje kako bi video dva mangupa kako mu kradu auto i njime udaraju u drvo 100 metara dalje, te otišao do kuće tramvajem u kome ga je kaznila kontrola. Umesto kuće je zatekao brdo još toplog pepela, jer je tog jutra zaboravio uključenu ringlu na kojoj je kuvao kafu. I ništa mu onda nije preostalo osim da sedne na trotoar i krene histerično da se smeje, dok mu se lokalni ulični pas komotno ispišava na cipelu. Politička situacija u Srbiji izgleda tako da nam uglavnom preostaje da se histerično smejemo, jer bi nekakav optimizam bio utemeljen u činjenicama taman koliko i moj optimizam da ću jednog dana upražnjavati misionarsku pozu sa malom sirenom. Jer taman kada kolektivno pomislimo da ćemo tresnuti o čvrsto dno od koga nema niže, ispostavi se da je ono napravljeno od stiropora i da samo prolećemo kroz njega i nastavljamo da padamo. I tako već priličan broj godina... U tom smislu je jedino prihvatljivo i konstruktivno rešenje koje predlažem u ovom tekstu – što brže dostizanje dna, oslobađanje od govana koja su nam vezana za nogu i pokušaj vraćanja na površinu. Pa ko ostane živ – dobro, a ko pogine – opet dobro.
Za početak da analiziramo postojeće stanje. Kao i sve moderne demokratske sisteme, i ovaj naš karakteriše ispražnjenost od svakog ideološkog sadržaja. Ideologija je u doba savremene demokratije postala omražena reč, a propagiranje određenih tvrdih vrednosnih stavova postaje neprihvatljivo i praktički kontraproduktivno. Politička elita je u takvom sistemu uklještena između scile čestih izbornih ciklusa, koji stalno dišu za vratom i daju podsticaje političarima da previše ne rizikuju, i haribde obimnih zahteva koji dolaze iz civilnog društva i koji daju podsticaje političarima da favorizuju kratkoročne mere bez obzira na negativne dugoročne posledice. Za razliku od ideoloških mišljenja koja su uglavnom vrednosno i logički konsekventna, politika u savremenom demokratskom sistemu je aideološka, odnosna čisto pragmatična. Za razliku od ideološkog mišljenja koje u sebe kao nužnost i datost inkorporira neke negativne posledice, politički pragmatizam u svoju agendu te negativne posledice ne inkorporira. Politika se tu i od strane građana i od strane elita percipira kao svemoćan instrument koji, ako baš ne može da bude bezgrešan, a onda bar može da bude moćan korektor svih grešaka i nedoumica. Metaforički govoreći, savremeni politički sistem je određena vrsta centrifuge koja efikasno čisti politiku od ideoloških ekstrema i neformalna pravila igre postavlja tako da je politički centrizam jedina karta na koju je moguće igrati da bi se došlo na vlast, a time se sistem samoreprodukuje jer na kratak rok tako odgovara svima (dok ima para).
U politikološkoj literaturi se ovaj aranžman opisuje u tzv. teoremi o srednjem glasaču, gde bi srednji glasač predstavljao zajedničko ime za najveću skupinu u biračkom telu, onu koja bi zauzimala centralni deo gausove raspodele. Politička opredeljenja običnih ljudi su većinom fragmentarna. Oni biraju ono što su po njihovom shvatanju pozitivne društvene vrednosti sa svih strana političkog spektra, bez obzira da li su te vrednosti u suštini kompatibilne. Za prosečnog birača u Srbiji je apsolutno nevažno da li su polarne vrednosti poput Kosovo/Evropa ili visoka državna potrošnja/ekonomski rast u suštini inkompatibilne, on će glasati upravo za onu opciju koja sve te stvari izreklamira kao kompatibilne. Ako ta politika ne uspe u praksi da dokaže kompatibilnost tih opcija, glasač uopšte neće preispitati svoje premise, on će samo promeniti partiju za koju glasa, misleći da će drugi ljudi dostići željene vrednosti istim politikama. Ili će se samo razočarati u politiku i predlagati nekakve bele listiće, apstinenciju ili slične mere...
U tom smislu je svaka politička kampanja irelevantna jer će svi, gađajući srednjeg birača, pričati iste stvari. No, to je manji problem. Veći problem je što će svi, legitimišući se srednjim biračem i ograničenim vremenskim horizontom, upravo i raditi isto. U tom smislu vam je potpuno svejedno za koga ćete glasati na predstojećim izborima, a imajući u obzir postojeće institucije, bilo bi svejedno čak i da su svi sadašnji politički akteri zamenjeni novim ljudima. Da se razumemo, ja bih prvi voleo da celu našu političku, NGO-ovsku i komentatorsku elitu u jednoj krvavoj revoluciji naprosto satremo, ili bar pošaljemo u neko afričko pleme ljudoždera, pa ako tamo isposluju sopstvenu glavu da ih vratimo nazad i pojedemo ih lično. Takođe bih voleo da je zakonski okvir takav da je osnivanje partija mnogo lakše (pobogu, da je Milošević nametnuo ovako jake uslove za osnivanje političkih stranaka kao što je to uradila velika demokratska koalicija, pa verovatno bi sa celom porodicom 2000. bio zapaljen u podrumu sopstvene kuće). No, to nisu suštinska rešenja. Mogućnost da glasate za neko novo lice ili neku novu partiju (a imamo ih na ovim izborima, zar ne?) možda korelira sa većom demokratičnošću sistema, ali ne menja pravila igre. Iz više demokratije ne sledi i bolja vladavina. Odnosno, kako je to pokazao Dušan Pavlović pre neki dan, do nekih rezulatata se ne može doći endogeno, igrajući po pravilima igre. Ili, kako to pokazuju Acemoglu i Robinson u svojoj poslednjoj knjizi, države sa tzv. ekstraktivnim političkim institucijama su osuđene na limb reprodukcije ekonomskog siromaštva ili proseka, jer su i političke institucije i politička kultura tu usmereni ka shvatanju da je jedini put ka uspehu u upotrebi politički prohodnih puteva.
Zato se moj predlog za ponašanje na predstojećim izborima i, prevashodno - posle izbora, zasniva na tradiciji dve političke škole koje, iako dijametralno suprotstavljenje, krasi tvrdi ekonomski determinizam u shvatanju politike. Obe škole se drže proste činjenice da je politička nadgradnja moguća samo dok još postoji ekonomska baza koja je podupire. Te dve tradicije su marksizam i rendovski libertarijanizam (objektivizam). Obe smatraju da klasu parazita ne možemo odstraniti nekakvim poperovskim reformama, već isključivo tako što ćemo im zakinuti mogućnost da prežive, tj. prestaćemo da ih finansiramo. Iako ekonomija u jednom na pesku utemeljenom velferizmu po definiciji tone sve dublje, ono što možemo da učinimo po preporukama ljudi poput Karla Marksa i Ajn Rend je da tu stvar ubrzamo i dovedemo do kraja. Ako smo došli do tačke gde ne postoji institucionalizovan način da odvojimo politiku od ekonomije i time sasečemo korene partokratije i korupcije, onda je rešenje ubiti ekonomskog domaćina od čije se krvi hrani politički parazit.
To znači da moramo prihvatiti da u realnosti u Srbiji ne postoje nikakvi institucionalni kapaciteti niti prodoran set ideja koji bi stvari mogli da okrenu za 180 stepeni i krenu nekuda. U tom smislu, treba prihvatiti da su sve političke opcije zatrovane infantilnom idejom da je problem u pogrešnim ljudima, a ne u bolesno postavljenim institucijama i lošim podsticajima koje one šalju kroz sistem. Zato i treba prihvatiti realnost da su moguće samo dve (u osnovi identične) političke opcije za koje možete glasati. Prva je Srpska napredna stranka. Druga je Demokratska stranka. Više je razloga za izbor bilo koje od tih opcija.
Razlog za izbor SNS-a je za većinu ljudi očigledan, očistiti postojeću bagru sa vlasti jednim niskim udarcem, glasajući za večite luzere kojima su se svi tzv. normalni i urbani ljudi svojevremeno podsmevali, barem dok nisu na teži način ukapirali šta ih je snašlo. Ono što je bitniji i konstruktivniji način glasanja za SNS je svojevrsni kockarski optimizam. Ova stranka je naime stranka koja zaista nema ama baš nikakav politički i ekonomski program, niti trenutno ima neki veliki bagaž prethodnih obećanja i nasleđenih privilegija koje mora da ispoštuje. U tom smislu SNS ima manevarski prostor da nešto uradi, a najgore što od toga može da ispadne je da postane DS umesto DS-a.
Izbor DS-a je takođe očigledan za ljude koji misle da je bolje i ovo što imamo nego da se oprobavamo sa naprednjačkim medvedom. Takođe, u DS još uvek veruje ono nekoliko optimista čiji optimizam takođe uključuje i veru u leteće medvediće i pufnaste zmajeve iz Endeove Beskrajne priče. Treće, cinik u meni bi voleo pobedu DS-a samo kako bi video jednu instant “revoluciju” a la 5. oktobar, ali sa demokratama u glavnoj ulozi, tj. sa oštre strane kuke i motike. No, to je pojava koja se dešava jednom u generaciji. Na kraju, potpuno legitimna opcija je glasanje za Tadića kao predsedničkog kandidata kako bi ovaj tumblr ostao u životu.
Glasanje za bilo koju treću partiju je gubljenje vremena ako nam je na umu što brže dostizanje dna. Davanje glasa bilo kojoj maloj partiji pospešuje feudalizaciju funkcija, preraspodelu usluga i kasniju zaveru ćutanja prouzrokovanu činjenicom da su svi pomalo omastili brke. S druge strane, poništavanje listića je opcija koja je prihvatljiva u smislu dizanja cenzusa i eliminisanja manjih partija. Ali, ako mi dozvolite metaforu, ta opcija je suštinski beznačajna kao zadnji redovi na koncertu Slejera. Ma koliko ti zadnji redovi bili brojni, oni ne ostaju zabeleženi ni u istorijskoj fusnoti, broje se samo oni koji su učestvovali u šutki.
Ono što je bitnije je ponašanje posle izbora, kada valja primeniti starve the beast strategiju. Državna zver trenutno preživljava samo zahvaljujući tome što još uvek postoje firme i preduzetnici koji posluju legalno, te još ima međunarodnih entiteta koji su voljni da nam pozajmljuju pare. U tom smislu se ljudi u Srbiji dele na dve klase, one koji plaćaju namete državi i one koji žive od tih nameta. Za razliku od Miloševićevog režima koji nije baš kapirao važnost činjenice da slojevi stanovništva koji žive na državnoj sisi budu dobro i redovno hranjeni, postpetooktobarske vlade su to lepo shvatile. I dok bude bilo kako-tako sklepanih para za penzije i plate zdravstvu i prosveti, neće se dostići kritična masa ljudi koja je svesna da stvari suštinski na ovakav način ne štimaju. Opšte je mesto da je penzioni sistem odavno kolabirao i da se u suštini finansira nenamenski. Opšte je mesto da javni dug konstantno raste, samo kako bi se sadašnje stanje održalo na račun budućih generacija. Opšte je mesto da javni sektor neprestano raste, a privatni se smanjuje. I tako dalje...
U tom smislu je gornje pozivanje na velike arhineprijatelje, Karla Marksa i Ajn Rend i propagiranje starve the beast strategije. Stvari se ne mogu popraviti dok ovakva formalna, legalna ekonomija uspeva da opstaje u životu. Treba joj pomoći i ubiti je. Tek će onda nastati podsticaji da se uspostavljaju koliko-toliko održive institucije. Za to je potrebna prava građanska neposlušnost, a ne njen abortus u vidu propagiranja belih listića i sl. Zato je potrebno odreći legitimitet političkim elitama u vidu prestanka plaćanja poreza i drugih dažbina državi, isključivom orijentisanju na rad na crno, neprijavljivanju prihoda, poslovanju van legalnih tokova itd. Zato je potrebno, kao drugu stranu medalje, podržati i propagirati veću državnu potrošnju na svaki zamislivi infrastrukturni projekat, svaku zamislivu subvenciju, zloupotrebu položaja, povećanje penzija ili plata u javnom sektoru. Tek kad izgladnimo državnu zver i ubijemo je, moći ćemo da kupimo novu, manju i ograničenih apetita. To je ionako scenario koji nam se neumitno sprema, ono što možemo da uradimo je da stvari ubrzamo.
1. Za početak jedini tekst na domaćem jeziku. Zvonimir Šikić sa
zagrebačkog Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju brani tezu o malom
uticaju obrazovanja na ekonomski rast - Ekonomski rast i obrazovanje
2. Aprilska rasprava na sajtu Cato Unbound se bavi pitanjem otpadništva
novih liberala od učenja klasičnog liberalizma, odnosno sukobom na
liniji libertarijanizam-liberaltarijanizam. Uvodni članak - A Bleeding Heart History of Libertarianism
3. Prilog debati o granicama ekonomskog rasta u svojstvu dijaloga između ekonomiste i fizičara - Exponential Economist Meets Finite Physicist. Primer kako ljudi koriste iste termine, ali različite pojmove.
17. A conservative, a moderate, and a liberal walks into a bar. The bartender says, "Hi, Mitt!"
A Quantum Theory of Mitt Romney je svojevrsni nastavak tog vica.
18. Least Helpful, blog o najbeskorisnijim prikazima kupljenih proizvoda na Amazonu.
I tako, posle 15 godina prestadoh da kupujem Svet kompjutera... Mislim, intervju sa sveprisutnom nyanskom mačkom srpskog interneta u poslednjem broju se i nekako mogao preživeti, ali uvodnik Ivana Vesića (trenutno još nije online), natopljen resantimanom uvijenim u pravedničku analitičku tortilju, baca u nokdaun i sasvim zdravog čoveka koji je pritom direktno u vratnu venu dobio koktel spida i klenobuterola. Tekst pod naslovom "Trula jabuka" govori o proizvodnim pogonima kompanije Foxconn u Šenzenu, o tome kako radnici te fabrike teško žive, kako spavaju jer su umorni, a ne jer im je dosadno, te kako u sklopu fabrike jedu pirinač i svinjetinu u stilu regruta u kasarni JNA u Titovom Velesu.
U redu, sama poruka koja uz napor može da se iščita među redovima teksta i nije toliko kontroverzna da bi dobila zasebnu reakciju na ovako eminentnom blogu (trenutno je na internetu mali milion tekstova o ovoj temi), više se radi o pitanju stila autora, te o pitanju činjeničke i analitičke nedorečenosti. Što se prvog pitanja tiče, količina etiketirajućih epiteta i iskorišćenih stereotipa je tolika da na kraju nismo načisto da li se radi o ozbiljnom tekstu ili samoparodiji. Ipak, tu je sva bulumenta potrebna za scenario jedne cheesy pucačine sa elementima RPG-a, koja bi kombinovala pop geopolitiku jednog Deus Ex-a, te kose oči i vretenaste butine jedne Bayonetta-e. Tu su naime i trinaestogodišnja kineska devojčica "tužnog lica, bez nade i perspektive", isto toliko stari američki gejmer koji bi trebalo da brine o "trigliceridima što mu na uši izlaze", tu su "zli kapitalisti" i "korumpirani partijski prvoborci", tu je "proizvodni pogon svetskog sistema" koji "svoje građane tretira kao organske mašine za proizvodnju" itd. A mesto radnje cele priče je Kina - "mutirana komunistička abominacija u nečastivom braku sa kapitalizmom". Hm, zvuči kao prva verzija scenarija za Half-Life 3. Ostaje pitanje za Vesića da li će on da uzme one hipsterske naočari i pajser, te ode kod matičara i promeni ime u Gordon Freeman? Ili da to ipak uradim ja pre nego što se obrijem?
No, šalu na stranu, ako se probijemo kroz gorelinkovani, a vrednosnim odrednicama prenakićeni uvodnik, ostaje nam u zadatak da se osvrnemo na njegovu faktičku, tj. sadržinsku stranu. A tu su i najveći problemi (tu, i u činjenici da autor nije ponudio neka rešenja).
Pre svega, autor se isključivo obrušava na Apple (što je razumljivo, budući da je ova firma stvorila više divizija nepotrebnih fanbojeva nego što su ih imali maršali Žukov i Rokosovski u Kurskoj bici), mada je spisak kompanija koje koriste proizvodne mogućnosti Foxconn-a znatno duži. Maltene, skoro je sigurno da svako od vas koji trenutno čitate ovaj tekst ima u svojoj kući bar dva uređaja koji se tamo sklapaju.
Što dovodi do druge, mnogo bitnije, teze teksta. A to je da se u toj fabrici (a i drugde) vrši "stealth genocid zarad progresa", odnosno autor upošljava već klasičnu frazu o tome kako radnici u zemljama u razvoju bivaju eksploatisani zarad proizvodnje proizvoda koje posle jeftino kupuju potrošači u razvijenim zemljama. Problem sa tom tezom je što se može uzeti za istinitu samo ako se uzme u nekom neutralnom vremenskom isečku, bez posmatranja ekonomskog, socijalnog i političkog konteksta u kome se data privreda nalazi. Uzmimo kao ilustraciju neku malu ekonomsku jedinicu, poput porodice. Žena koja za svog muža i decu kuva ručak (rodne stereotipe upotrebljavam jer sam mizogin), se u datom vremeskom isečku "spravljanja ručka" može smatrati eksploatisanom stranom. Međutim, ako uzmemo ceo kontekst koji glasi da je žena u toj porodici najsposobnija da napravi ručak koji bi bio kvalitetnije i brže spremljen, bez polomljenog i uništenog posuđa, nego da ga pravi bilo koji drugi član porodice, onda dobijamo koncept komparativnih prednosti, što je jedan od osnovnih aksioma ekonomije. To omogućava ostalim članovima porodice (ekonomije) da poslove kojima se bave i od kojih doprinose svojoj ekonomskoj jedinici obavljaju brže i efikasnije.
Sad, Vesić može da uposli pojačanje za svoj argument koji (njegovim rečima) poručuje da Kina "prihvata da svoje građane tretira kao organske mašine za proizvodnju elektronskog smeća (čovek je zaposlen u magazinu koji se zove Svet kompjutera, sic! - prim. Davor Nikolić) od kojeg sve više zavisimo, dok centar svoje građane mazi, pazi i ostavlja bez posla." Tu imamo dve implicitne tvrdnje: da država može da doprinese poboljšanju uslova rada i povećanju plata nekom svojom odlukom ili dekretom i drugo, da su ljudi u zapadnim zemljama nezaposleni jer se poslovi sele u zemlje u razvoju. Obe teze su na intuitivnom nivou samorazumljive, ali obe jednostavno nisu tačne.
Dakle, sad ćemo for the sake of argument izuzeti realne činjenice iz priče, poput onih da postoji velika jagma među samim Kinezima za poslom u Foxconn-u jer su tamo plate veće i radni uslovi bolji od svega drugog što im je u ponudi, te da mnogi od njih upravo žele da rade prekovremeno kako bi zaradili više novca. Uzećemo kao istinu da u pogonima te fabrike čuvari radnicima zaista uteruju disciplinu kalašnjikovima, te da trinaestogodišnje devojčice zaista brišu gorilla glass sa najnovijeg Samsung Galaxy modela magičnim krpama natopljenim svojim sopstvenim suzama. Postavlja se pitanje, šta je tim radnicima alternativa?
Jer, ako napravimo silogizam čije su premise "da kineski radnici prave proizvode koji se prodaju američkim potrošačima" i "da američki potrošači žive bolje nego kineski radnici", onda je teško ispasti ozbiljan izvlačenjem zaključka koji bi glasio da "američki potrošači eksploatišu kineske radnike". Jer, iskreni da budemo, niko ne tera kineskog radnika da radi u Foxconn-u (kao što niko ne tera nekog da radi u srpskom IT magazinu). On u datom istorijskom, ekonomskom i političkom kontekstu nalazi da mu je to bolje nego da obrađuje poluplodna polja po centralnim provincijama. Jednostavna ekonomska činjenica je da bi bojkot tih proizvoda zarad dobrobiti tih radnika najviše negativnih efekata ostavio upravo na te radnike. Jednostavna ekonomska činjenica je da bi aklamativno državno uspostavljanje visine plata jednostavno (1) poskupelo proizvode, a time smanjilo broj radnih mesta (2) stvorilo (ne na produktivnosti zasnovan) ekonomski jaz između onih koji rade u privilegovanim industrijama i onih koji u njima ne rade i/ili (3) jednostavno iselilo te industrije u druge zemlje (kao što je skupa radna snaga to već učinila na zapadu). Jednostavna je ekonomska činjenica da je nespecijalizovana radna snaga prilično homogena i zamenjiva, te da ima ljudi koji bi vaš posao radili i za manje para.
Bogatstvo i kvalitet života se ne stvaraju ukazima, a radikalna raspodela se vrši jednom u nekoliko generacija (primer komunizma) i to sa ne baš najboljim posledicama. Jeftiniji rad je ono što radnike u ovim zemljama jednostavno čini konkurentnima i ako ih "iz dobrih namera" lišimo te konkurentnosti, osudićemo ih na još veće siromaštvo. Može se slobodno reći da se jedini održivi put ka poboljšanju života tih ljudi upravo stvara pojavom još takvih "eksploatatorskih" kompanija, odnosno povećanjem udela kapitala u proizvodnji. (disclaimer: molim one socijaliste koji su spremni da se raspravljaju oko ovih stvari da prvo prouče ekonomske radove Karla Marksa koji govori slične stvari)
Što se tiče rada dece, to je verovatno tema koja najveći zicer kod
svakog čoveka koji voli da ukazuje na nepravde, zla i ostale
nepodopštine. Nažalost, rad dece je ponekad ekonomska nužnost, tj.
pitanje života ili smrti same te dece i nema te sile koja u tim
slučajevima može da "zabrani" taj rad. To opet zavisi od ekonomskog
konteksta, jer što je ekonomija radno intenzivnija (primitivnija) to je
potrebno više vremena da se proizvedu stvari potrebne za život, a to
znači da je potrebno uposliti što više ruku, pa makar bile one i dečje.
To takođe zavisi od demografskog faktora. Što je više mlađeg
stanovništva u celoj populaciji, to je onda i stopa mlađih i dece među
radnom snagom veća. No, da ne bih ja nepotrebno razglabao kad to bolje radi Tom Woods:
Za kraj, jedno generalno opažanje, uslovno rečeno - kulturološko. Još pre uspostavljanja Interneta kao dominantnog kanala komunikacije, a pogotovo sa njim, odnosno od trenutka kada bolje znamo šta se dešava u američkom Kongresu i tajvanskoj fabrici igračaka od onoga što se dešava u našoj skupštini opštine, došlo je do neverovatnog širenja i nepovratnog ukorenjivanja tzv. koncepta "tereta belog čoveka", benevolentnog polurasističkog koncepta koji vrednosnim matricama zapadnog sveta pokušava da izmeri i uskladi ostatak planete. Taj koncept je pre svega suprematistički jer, kolokvijalno govoreći, nije baždaren da gleda svoja posla. Njega se tiču i deca u Africi, i pande u Aziji, i topljenje leda na Antarktiku, i svojinska prava na Mesecu. S druge strane, taj koncept pokazuje stanovite znake šizofrenije, jer poslovični beli čovek tu oseća dvostruku emociju. Prvo, mori ga svojevrsna griža savesti što živi na način na koji živi (poslovični "sindrom punog stomaka"), te drugo, ima neutaživu želju da pomogne svim živim bićima na ovom svetu, a kako bi nam svima zajedno bilo lepo (poslovični "aktivizam"). A naravno, sve to radi bez osvrtanja na istorijski, kulturni, ekonomski i društveni kontekst, po principu - uradimo nešto, nisu bitni egzaktni efekti, bitno je da je viralno, šerovano, powerpointovano, PRISUTNO! Ili kako je američki pisac nigerijskog porekla Teju Cole to već objašnjavao u seriji tvitova vezanih za infamoznu Kony kampanju:
Mediji, a pogotovo Internet, su se pretvorili u jedan veliki propagandni pano sa studentskih protesta iz 1968. godine, u jedno veliko New Age okupljanje koje stvara sliku sličnu tekstovima iz nekog broja "Kula stražara" koji obećavaju da ćemo večeras pod ćebetom zateći golu Megan Fox ili nešto slično. I lepo je videti da je ljudima srce na pravom mestu, ali primećivanje očiglednog ne daje mnogo efekata, još manje zagovaranje mera koje bi učinile više štete nego inače.
Iako sam pre
dve godine, pišući o filmu Avatar, na neki način obećao da na ovom blogu neću
raditi prikaze i recenzije papirnih i elektronskih dela koja se po prodavnicama
i robnim kućama klasifikuju pod zabavu, kulturu i umetnost, izgleda da je došlo
vreme da na neki način sam sebi skočim u usta. Naime, počećemo ovde da pišemo beleške
o knjigama koje smo pročitali, a koje uglavnom nisu prevedene na srpski ili
neki srodan i nama lakše dostupan jezik. Preciznije, neće to biti pisanija u
formi prikaza, već više beleške na marginama labavo vezane za sam sadržaj štiva
koje tu više služi kao nekakav šlagvort za obradu teme koja nam se svejedno
učinila zanimljivom.
Za početak
jedna ozbiljna tema pokrenuta simpatičnom knjižicom koju je napisao David
McRaney, novinar zainteresovan za popularnu psihologiju. Naslov knjige je You Are Not So Smart: Why You Have Too Many Friends on Facebook, Why Your Memory Is Mostly Fiction, and 46 Other Ways You're Deluding Yourself, i u osnovi je samo
probrana i utegnuta lista članaka koja se već nalazi na autorovom istoimenom blogu. Iako sam isprva više očekivao i nadao se da se radi o iscrpnoj listi
logičkih pogrešaka koje ljudi prave raspravljajući međusobno, ispostavilo se da
je samo par poglavlja tome posvećeno. Ako ste muškarac koji se trudi da nauči
kako da ne grebe protivnika u tuči, da bezbolno analno penetrira ili da ne bude
u onih 98% interneta koji se zasniva na razglabanju stvari potaknutih logičkim greškama i heurističkim prečicama, onda je ovo literatura koja ne može da vas
zadovolji. Međutim, ako ste student nekog društvenog fakulteta koji u svom
programu ima nešto što se okvirno naziva “socijalna psihologija” ova knjiga
može da vam posluži i kao čitav udžbenik, imajući u vidu da su na jednom mestu
sakupljeni i podrobno objašnjeni socijalno-psihološki fenomeni od danbarovog broja, preko đenoveze sindroma do stanfordskog zatvorskog eksperimenta.
Ipak,
najveći deo sadržaja otpada na nabrajanje i opisivanje raznih kognitivnih
pogrešaka koje ljudska bića prave, a koje su predmet proučavanja
eksperimentalne psihologije, pre svega bihevioralne škole. A više je nego
očigledno da su kao glavna izvorna literatura pri sastavljanju ove zbirke bili
autori koji se svrstavaju u sferu bihevioralne ekonomije, od Tverskog i Kanemana,
preko Talera, do Arijelija. U tom smislu se iščitavanje ove “kompilacije” doima
kao pogodan trenutak za prilog raspravi o dometima i doprinosima bihevioralne
ekonomije.
***
Bihevioralna
ekonomija, odnosno ekonomska teorija odlučivanja, je disciplina koja se
ponajviše bavi granicama racionalnosti ekonomskih agenata, pre svega pod
uticajem ograničavajućih kognitivnih i socijalnih faktora.
U tom smislu mnogi bihevioralni ekonomisti smatraju da u priču uvode novum koji drma temelje dosadašnjih ekonomskih modela jer sa sobom donose moćan
empirijsko-metodološki aparat psihologije koji će nam svima zajedno pomoći da
bolje razumemo složenost čoveka i, ako treba, popravimo njegove mane. Kao i
svaka relativno mlada disciplina, i bihevioralna ekonomija ponajviše liči na
studenta druge godine ekonomskog fakulteta sa palestinkom oko vrata koji uleće
u punu salu ekonomista nobelovaca vičući kako te njihove priče u suštini nemaju
veze sa životom (koji je, jelte, složeniji) i kako su oni u suštini sisali
vesla prethodnih 250 godina.
Glavne
zamerke sa kojima se susreće sama bihevioralna ekonomija se mogu svrstati u dve
grupe. Prva su pitanja relevantnosti njenih saznanja za pitanja praktične
politike, jer su sami njeni proponenti često na čelu inicijativa koje
propagiraju intervenisanje u ekonomske aktivnosti pojedinaca kako bi se njihovi
obrasci ponašanja menjali i racionizovali. Tu je problem što najveći deo
bihevioralnih ekonomista koji propagira paternalističke praktične politike
uopšte ne razmatra činjenicu da su i sami donosioci odluka (pa i bihevioralni
ekonomisti) podložni kognitivnim pogreškama i socijalnim pritiscima koji ih
teraju na iracionalne odluke (o tome na primer videti u radovima Niklasa Bergrena i Slaviše Tasića). Druga grupa zamerki se bavi metodološkim
problemima, i nju ću ovde opširnije da obradim.
- Problem generalizacije
Kada se
bolje pogleda, bihevioralna ekonomija zaista uvodi nešto novo u priču. Za
razliku od svih dosadašnjih ekonomskih teorija, i onih ortodoksnih i onih
heterodoksnih (poput marksizma ili austrijske škole), koje su strogo
deduktivnog karaktera, bihevioralna ekonomija svom predmetu proučavanja prilazi
induktivno. Problem sa tom eskperimentalnom metodom koja uzima formu nepotpune
indukcije je u tome što ona ne služi da se napravi neki operabilni sintetički
model koji bi služio kao aproksimativno objašnjenje ljudske prirode i njenog
uticaj na ekonomske odluke pojedinaca, već ostaje kompilacija desetina i
stotina kognitivnih pogrešaka čija je jedina zajednička stvar to što tvrde da se
pojedini ljudi u pojedinim kontekstima ponekad ponašaju iracionalno. A to je,
čini mi se, zaključak do koga smo davno došli i bez trošenja tona papira na
upitnike i ankete ili struje pri skeniranju moždanih aktivnosti ispitanika.
Za
ilustraciju ove zamerke možemo upotrebiti Vitgenštajnovu ideju porodičnih sličnosti po kojoj su članovi nekog skupa samo naizgled povezani istovetnim
karakterisitikama, iako se u realnosti utvrđuje da je ta povezanost zasnovana
na brojnim karakteristikama koje se preklapaju, ali koje se ne nalaze kod
svakog pojedinačnog člana ovog skupa. Ako pretpostavimo da postoji ograničeni
broj članova i ograničen broj karakteristika, te da nijedan član ne poseduje
sve moguće karakteristike (što je plauzabilna pretpostavka), onda bi to na primeru
tročlanog skupa izgledalo ovako:
Brojevima ćemo da obeležimo članove skupa
(ljude), a slovima njihove karakteristike (kognitivni sklop).
1 – A, B, C,
D
2 – C, D, E
,F
3 – E, F, G,
H
Ako
pretpostavimo da ljudi čine iracionalne stvari zavisno od socijalnih, kognitivnih
i emocionalnih faktora, onda na osnovu gornje tabele vidimo da imamo problem
nemogućnosti izvođenja jedinstvenog koncepta iracionalnosti iz empirijskih
podataka koje kao bihevioralni ekonomisti sakupljamo. Jer svaka osoba ima po
četiri karakteristike koje uslovljavaju njenu iracionalnost, ali vidimo da prva
i treća osoba nemaju nijednu zajedničku karakteristiku i da su njihovi koncepti
iracionalnosti sadržinski potpuno različiti, iako se formalno i nominalno za
njih koristi isti pridev – iracionalno. U tom smislu, bihevioralna ekonomija ne
može da razvije jedinstveni i operabilni koncept iracionalnosti, već se bavi
raznim iracionalnostima koje važe samo u određenim kontekstima i kod određenih
ljudi (i zaista, veći deo rezultata bihevioralne ekonomije se prikazuje u
obliku procentualnih odnosa). Tu ne dolazi do sinteze podataka koji se dobijaju
eksperimentalnim putem, već se sve svodi na puku kompilaciju pojedinačnih kognitivnih
pogrešaka koje, u poslednjoj instanci, ostaju samo to – greške – a ne obrasci
ljudskog ponašanja. U tom smislu bihevioralna ekonomija ostaje više
istraživački okvir za potrebe praktičnih politika nego što je naučna
disciplina.
- Problem
merenja racionalnosti na osnovu pretpostavljenih efekata
Ovo je
problem same definicije racionalnosti u bihevioralnoj ekonomiji, kao i osobine
da se rezultati istraživanja mogu predstaviti samo kao statističke
generalizacije koje važe u manjem ili većem broju slučajeva. Bolje rečeno, tu
se često barata podacima kao da oni podrazumevaju potpunu izvesnost, iako se
prezentuju u obliku statističkih generalizacija.
Problem sa
određivanjem racionalnosti na osnovu efekata je u tome što efekti naših odluka
i delanja ne mogu da budu mera naše racionalnosti. Pre svega, to je zato što su
efekti neproračunljivi u svim realnim kontekstima koji su uvek složeniji od
bilo kog eksperimenta. Čovek koji poslednjim parama plaća taksi da ne bi
zakasnio na intervju za posao se u tom okviru ponaša racionalno, jer je efekat
odnosno cilj – stići na vreme. Međutim, ako taj čovek tada ne dobije posao i
umre od gladi, onda se ispostavlja da je njegov prethodni racionalni postupak u
sledećem vremenskom koraku postao iracionalan. Efekti su u složenim situacijama
neproračunljivi i mi ih možemo oceniti tek posle delanja, ali ocena efekta nije
i ocena racionalnosti samog agenta koji dela, jer identični efekti mogu da budu
različito ocenjeni i od strane agenta i od strane posmatrača zavisno od
preferenci koje su dinamičke u odnosu na društveni kontekst, u odnosu na protok
vremena i u odnosu na sopstveni unutrašnji sadržaj.
To bi mogli
da ilustrujemo primerom gde uzimamo da postoji značajna statistički relevantna
korelacija između uzimanja brze hrane i dobijanja infarkta, s tim što ne bi
isključili druge moguće uzroke dobijanja infarkta, a takođe pretpostavili da
uzimanje brze hrane preferiramo više od njenog neuzimanja. Tu pojedinac može da
izabere dve vrste delanja i da svako od njih dovede do dve vrste efekata:
(1) jedem brzu hranu i dobijem infarkt
(2) jedem brzu hranu i ne dobijem infarkt
(3) ne jedem brzu hranu i dobijem infarkt
(4) ne jedem brzu hranu i ne dobijem
infarkt
Bez obzira
koju vrstu delanja izabrali, efekte ne možemo predvideti. Do željenog efekta
možemo doći na dva načina, kao šta na iste načine možemo doći i do neželjenog
efekta. Sledi – sam efekat nije mera racionalnosti postupaka jer ne ispunjava
uslov da uvek za isti input dobijemo i isti output. Jer output
nije samo plod odluka, već i konteksta koji nije pod našom kontrolom ali je
predmet našeg učenja kako bi što više predvideli njegov uticaj.
To znači da efekte
koji su plod iskazivanja u terminima statističkih generalizacija možemo tako
iskazati tek ex post facto, pre toga svaki pojedinačni slučaj ima 100/n
procenata šanse da izazove neki efekat gde je n broj mogućih efekata za dato
delanje. Ako bacamo kocku i deset puta uzastopno dobijemo šesticu, pri
jedanaestom bacanju su šanse da ćemo dobiti šesticu i dalje 1/6, isto kao i
kod svih prethodnih i budućih bacanja. Misliti suprotno je logička greška.
Dakle, ukoliko se ne radi o kauzalnom odnosu, svaki pojedinačni slučaj je tu
priča za sebe i uopšte ne zavisi od određenih prosečnih i procentualnih iznosa
koji karakterišu čitavo društvo.
Zaključak je
da se sud o pojedinačnoj racionalnosti ne može donositi na osnovu efekata
delanja jer su efekti delanja uvek neizvesni. I ne samo to, nego su mogući i
efekti koji su potpuno nepoznati, a koji nam mogu neizmerno otežati ili
olakšati život (efekat sreće). To što ja u nekom trenutku nisam skrenuo levo
umesto desno i time možda pokrenuo svoju alternativnu istoriju u kojoj postajem
bogataš (koji producira film u kome A. Džoli igra Srpkinju i koji plaća
članovima Metalike doživotnu penziju samo da prestanu da se pojavljuju u
javnosti), to ne znači da sam se ponašao iracionalno. Jer jedino što je bilo
moguće je da delam u skladu sa znanjem, preferencama, društvenim kontekstom i u
datom vremenskom isečku koji su stalno promenljivi. Ceo kontekst je u stvari
jedan Maksvelov demon gde su pojedini efekti naših delanja samo mogući, ali ne
i izvesni. S tim u vezi, proces donošenja odluka na racionalan način je pitanje
formalne procedure rezonovanja na osnovu dostupnih premisa i činjenica, a ne
sadržaja i ishoda do kojih te odluke donose.
2. Kad smo kod lekara, umesno je pitanje zašto imamo toliko lekara opšte prakse kada bi nam za slične stvari mogao da pomogne softver - Do We Need Doctors Or Algorithms?
8. Šest majmuna, koji kucaju po tasturi pokušavajući da empirijski dokažu infinite monkey matematičku teoremu po kojoj će kad-tad iskucati kompletan Šekspirov opus, je najzad izdalo knjigu - Notes Towards the Complete Works of Shakespeare. Knjigu u hardcover verziji sa bonus DVD-om možete kupiti za 25 funti, ali vam je lakše da skinete PDF sa prethodnog linka, a postoje i prevodi na francuski, nemački i španski.
Trenutno završavam ne toliko bitnu knjižicu You are Not So Smart čiji je
autor David McRaney, a koja se uglavnom bavi kognitivnim, logičkim i
heurističkim greškama koje svako od nas čini u svojim svakodnevnim odlukama u
kupovini, biranju partnera ili posla, opredeljivanju za političku opciju itd.
Većina argumenta u knjizi je utemeljeno na istraživanjima iz oblasti
bihevioralne ekonomije koja je, čini mi se, trenutno najseksi oblast bar u
okviru društvenih naučnih disciplina. No, o samoj knjizi ću za koji dan u
posebnom prikazu...
Sada sam samo želeo da ukažem na jednu manipulaciju koja je
često korišćena od strane ljudi koji žele drugim ljudima nešto da prodaju, da
ne kažem uvale, pa bio to neki proizvod, usluga ili politička ideja. Ta se kognitivna
pogreška naime zove anchoring effect, i oslanja se na osobinu ljudske psihe da
se u nekom novom i nepoznatom konkretnom slučaju vezuje (usidruje) za prvo
parče informacije koje joj se učini prijemčivim i da o konkretnom slučaju sudi
na osnovu te informacije, ma koliko ona bila nevezana za objektivnu istinu.
Psiholozi Amos Tversky i Daniel Kahneman su to utvrđivali u eksperimentu kada
su dvema grupama ispitanika ponudili dva odgovora na pitanje “koliko procenata
afričkih zemalja je učlanjeno u UN?” Prvoj grupi je ponuđen odgovor – 10%, a
drugoj 65% država. Iako su mogli da kažu bilo koji broj od 0 do 100, ispitanici
iz obe grupe su se držali brojeva bliskih prvobitnoj ponudi. Baš iz razloga što
blagog pojma nisu imali koji je procenat afričkih država učlanjen u UN,
usidrili su se za prvu informaciju koju su dobili iako ona nije imala nikakve
veze s realnošću.
Kakve ovo veze ima sa Mlađanom Dinkićem? Pa, uzmimo još
jedan primer iz date knjige koji sam upravo vrlo nespretno preveo:
Ulaziš u prodavnicu odeće i ugledaš verovatno najbolju kožnu
jaknu koju si u životu video.
Probaš je, pogledaš se u ogledalu, i odlučuješ da je moraš
imati. Dok je nosiš na sebi zamišljaš prolaznike koji će se osvrtati za tobom i
uzdisati svaki put kada uđeš u neku prostoriju ili pređeš ulicu. Podavijaš rukav
kako bi proverio cenu – 1000 dolara.
“Pa, to je to,” misliš se. Krećeš da je kačiš polako na
svoje mesto kada te prodavac zaustavlja.
“Sviđa vam se?”
“Odlična je, ali ipak je preskupa.”
“Ne, ta jakna je upravo sada na popustu i košta 400 dolara.”
I dalje je skupa, a na kraju krajeva ti zaista i nije
potrebna, ali 600 dolara popusta izgleda kao odlična stvar za jaknu u kojoj ćeš
izgledati jedanaest puta bolje. Vadiš karticu i kupuješ je, nesvestan da si pao
na najstariju trgovačku foru na svetu.
Ako još uvek nije jasno kako je Mlađan Dinkić postao dotični
prodavac jakni (aka pilićar) onda pročitajte ovaj njegov tekst u kojem on navodi
svoju nameru da ukine odnosno smanji tzv “muzički dinar” koji je namenjen grupi
rent-seeking udruženja građana koja su od države dobila ovlašćeni monopolski
položaj na naplatu nadoknada za korišćenje autorskih prava. Iako sam ja lično
na libertarijanskom stanovištu da tvrda autorska prava u smislu
copyrighta ne mogu postojati, to za ovu priču i nije mnogo važno (o tome možemo
u komentarima ili u nekom sledećem postu). Ono što je pre svega zanimljivo je
da je način podele para od autorskih tantijema u ingerenciji utvrđivanja samog
SOKOJ-a. Nebitno je ovde da li je nečija subjektivna procena da li su te pare
male ili velike, bitno je da se te pare, tantijeme i koeficijenti raspodeljuju
na osnovu procena koje su izvučene sa dna kace odnosno – kolokvijalnije – iz malog
prsta leve noge. Za razliku od svakog poslovnog subjekta u Srbiji koji radi pod
uticajem endogenih tržišnih faktora kojima prilagođava svoje poslovanje, formiranje
cene korišćenja autorskih prava je totalno netržišno, odnosno – prosto rečeno –
izmišljeno je. Da nastavimo sa analogijm sa kožnim jaknama. One se na tržištu
prodaju po određenoj ceni jer ta cena nosi najbližu moguću informaciju o tome
kolika je ponuda i tražnja. Cena korišćenja autorskih prava, međutim, ne formira se tako, ona je jednostavno propisana od strane tela koje se zove
Upravni odbor SOKOJ-a, a u burazerskom dogovoru sa određenim ministarstvima
Vlade Srbije u kojima sede sami ljudi kojih se ponajviše tiču koeficijenti i tantijeme.
Toliko o sukobu interesa o kome sada nećemo da pričamo.
Ono o čemu ćemo da pričamo je ono sa čim smo i počeli, a to je heuristički
“efekat usidravanja” koji je ovde više nego očigledan. Kada su ustanovljeni
planovi da se zaseca muzički dinar za sve i svašta, od mp3 plejera do
frižidera, javnost se s pravom pobunila. No, to je i očekivano. Prvobitni plan
za obim i domet muzičkog dinara je samo sidro za koje smo se uhvatili, koska
koju su svi krenuli da glođu. Sada, kada smo čuli pravi plan koji nam je u svom
autorskom tekstu ispostavio Mlađan Dinkić, shvatili smo da je ta nova cena u
stvari odličan dil, za 400 dolara dobijamo jaknu koja vredi mnogo više. I svi
to vidimo. I svi to svakodnevno upražnjavamo, npr. kada naredimo detetu da radi
domaći zadatak naredna tri sata, a ono se uzjoguni. Mi onda, znajući da smo ga
usidrili, smanjimo mu “kaznu” na pola sata, a ono je time zadovoljno i još
misli kako je ono zeznulo nas.
No, to što prolazi kod desetogodišnje dece, u Srbiji prolazi
kod svih, a pogotovo, recimo to otvoreno, kod njenih tzv. najelitnih članova koji se diče time što
su oni “deca sa stanice Tviter” i koji misle da utiču na one koji odlučuju. U srpskom političkom sistemu izmišljaju se se propisi i nameti iz vedra neba, koji veze nemaju sa situacijom na terenu, a onda se retroaktivno prilagođavaju realnosti, sve uz lažiranu dobrohotnost i simulirano razumevanje običnog čoveka koji je onda valjda zahvalan što ga udaraju u glavu samo čekićem, a ne macolom... Ali dobro, kako situacija u ovoj zemlji prilično liči na onu koja nas je
pred izbore strefila pre 12 godina, tako banditima koji su trenutno na vlasti
možemo samo da poželimo da u narednih par godina prođu mnogo gore od onih koji
su 2000. godine oterani. Naravno, onda ćemo da ustoličimo još virtuoznije gitariste
i bubnjare, ali o tom – potom.