Friday, December 3, 2010

Agro linkovi #9

1. Časopis The Paris Review omogućio slobodan pristup svim u njemu objavljenim intervjima od 1955. do danas – Interviews

2. Još jedan sokratski dijalog - Anomie Domine

3. Pricing in Venezuela

4. Scott Sumner objašnjava lepote geopolitičke ekonomije - Where are the biggest “imbalances?”

5. Harry Potter and the Methods of Rationality – Roman o metodologiji u društvenim naukama, ima već 63 poglavlja.

6. O tolkinov(sk)om konceptu anarho-monarhizma - Anarcho-Monarchism

7. Sudije Vrhovnog suda SAD o video igrama i pop kulturi - Instant Analysis: Schwarzenegger v. EMA

8. Ozzy Osbourne Is a Genetic Mutant

9. A Thought Experiment Regarding Genitals. O teroristima i TSA politici skeniranja na aerodromima.

10. Matt Ridley o vremenu i klimi - Whether it's weather or climate that matters

11. Vikings brought Amerindian to Iceland 1,000 years ago

12. Ispovest jedne veganke - A Vegan No More. Na kraju i nije došla do nekih zaključaka.

13. Good Show Sir. Blog čiji podnaslov glasi - Only the worst Sci-fi/Fantasy book covers. Neko bi trebalo da im pošalje kolekciju Siriusa.

14. France sets fixed-price law governing ebook sales

15. Nazivi ulica po likovima iz video igara - Spanish neighborhood unveils 'Super Mario' street

16. The Shadow Scholar. O čoveku koji piše sve vrste studentskih radova za novac.

17. Simptomi podeljene ličnosti kod mekušaca - Thinking like an octopus

18. Leviatan, novi lek za impotentne suverene.

19. Od domaćih stvari imamo tekst sa B92 o osnovama teorije igara - Male životne igre

20. Na Club von Neumann blogu počela serija tekstova o Švedskoj - O švedskoj državi blagostanja

21. Njuz.net javlja - Čileanski rudari hoće nazad u jamu

22. Moj prošli tekst o smrtnoj kazni su preneli u E-novinama – Odmazda, pravno oružje. Komentatori se sa tekstom, blago rečeno, ne slažu, onako kako je ko u mogućnosti.

Friday, November 19, 2010

Šmrt vs. Čukarić

Kako sam pre neki dan kupio jednu lepu, udobnu, sjajno izbalansiranu, sofisticiranu slovenačku sekiru, ne bi bilo loše zapisati neka zapažanja o stvarima koje su sa sekirama u vrlo bliskoj vezi. O smrtnoj kazni na primer... Bloger (i pravnik) Milko Grmuša je pre nekih desetak dana u svom napisu obrazlagao zašto je on protiv smrtne kazne, a komentatori teksta su istoj tezi dodali još nekolicinu argumenata. Kako druge blogove komentarišem samo onda ako umem da se izrazim kraće od samog teksta na koji ostavljam komentar (čitaj: vrlo retko), pala je odluka da svoje neslaganje izrazim posebnim tekstom.

Prvo, dakle, ja sam ZA smrtnu kaznu, odnosno, finije rečeno, nisam zastupnik struje da je smrtnu kaznu potrebno abolirati kao mogući vid sankcije u okviru kaznenog/krivičnog prava. Drugo, to ne znači da se slažem sa svakom pojedinačno dosuđenom smrtnom kaznom koja se može izreći u skladu sa određenim pozitivnim pravom. Dakle, smrtna kazna je prihvatljiva u načelu, a u daljem tekstu ću pokušati da pokažem kada, kako i zašto.

Ali pre toga da postavim jednu hipotezu direktno iz glave, nezasnovanu na bilo kakvim empirijskim pokazateljima. Smatram, naime, da je stepen protivljenja smrtnoj kazni među ljudima proporcionalan stepenu njihovog obrazovanja. To je jedno od polja društvene interakcije koje je čoveku iz mase, koji za sve ima prosto rešenje, prilično zamagljeno. Za razliku od njega, čovek iz elite je u svoje obrazovanje inkorporirao viševekovno teorijsko nasleđe prosvetiteljske i humanističke filozofije koja se vazda temeljila na pokušajima da se utvrde i uspostave određeni principi koji bi važili uvek i svuda, jer su jednostavno samorazumljivi, prirodni, božanski, večni, za-sve-važeći... Tako smo došli do nekoliko takvih večnih istina među kojima se na prvo mesto postavlja ona o neotuđivom čovekovom pravu na život. I dok čoveka iz mase mnogo i ne interesuju stvari koje ga se lično ne dotiču, čovek iz elite shvata da se tu radi o principima na kojima se zasniva poredak i da će sve, ukoliko dođe do prskanja i rašivanja tih principa, otići u božiju mater. Ako je pravo na život u načelu neprikosnoveno, ono ima da bude takvo i u svakom pojedinačnom slučaju. Dalje, tu je i mnogo empirijskih podataka koji sa utilitarne, ekonomske ili sociološke strane, pokazuju da smrtna kazna ne bi trebalo da ima opravdanje jer njeni efekti nisu ništa bolji od upražnjavanja drugih kazni. Jednostavno rečeno, čovek iz mase je kratkovidi sebičnjak za koga je kaznena pravda u odmazdi, dok pripadnik elite pred sobom ima širu sliku na kojoj se stvara bolje društvo sastavljeno od boljih ljudi. Smrtna kazna je zato sa moralne strane neprihvatljiva ili je sa utilitarne strane nekorisna ili oba.

Ali opet, neki ipak jesu za mogućnost dosuđivanja smrtne kazne i svoje argumente zasnivaju na istim temeljima kao i oni koji su protiv nje. Zato ova priča i jeste zanimljiva. U daljem tekstu ću navesti neke najčešće argumente protiv smrtne kazne i njihova moguća pobijanja, a onda ću nešto napisati i o argumentima u korist ovog načina kažnjavanja.

1. Šta ako je usmrćeni nevin?

Verovatno najčešći argument protiv izricanja smrtne presude se sastoji u tvrdnji da je moguće da ex post facto bude utvrđeno da je osoba nad kojom je presuda izvršena bila nevina. Uposlio ga je i Džon Stjuart Mil u svom Govoru u korist smrtne kazne. Međutim, taj argument uopšte ne pogađa kaznu kao takvu jer se tu mešaju dva pojma koja se mogu jasno odvojiti, a to su krivica i kazna. Argument koji kaže da je moguće da se osudi nevin čovek nije argument koji napada kaznu kao takvu, već proceduru utvrđivanja krivice. On samo govori o tome da procedura suđenja nije bila pravedna, ali uopšte ni ne dotiče pitanje da li je kazna u načelu opravdana ili nije.

U jednom ranijem tekstu u kome sam vukao paralele između fudbala i koncepta tzv. proceduralne pravde sam spomenuo podelu na savršenu, nesavršenu i čistu proceduralnu pravdu. Za prvu je karakteristično da znamo šta je pravedno i da imamo proceduru koja vodi do pravednog ishoda. Za drugu takođe važi da znamo šta je pravedno, ali da ne postoji procedura koja sigurno vodi do pravednog ishoda. U trećoj postoji samo procedura, te je svaki ishod po datoj proceduri pravedan. Utvrđivanje krivice u sudskom postupku potpada pod drugu, tj. nesavršenu proceduralnu pravdu. Tu na normativnom nivou znamo šta treba da bude pravedan ishod (da krivac bude osuđen, a nevin oslobođen), ali ni u snu ne možemo da zamislimo proceduru koja će u svakom pojedinačnom ishodu voditi do ovog rezultata. Jednostavno, radi se o proceduri koju stvaraju i sprovode bića koja greše te je i njen ishod nesavršen. Zato se često može videti Blekstonova maksima po kojoj je bolje da deset krivaca bude oslobođeno nego jedan nevin osuđen. Ali čak i ako bismo povećali levu strane jednačine na milijardu oslobođenih krivaca, to opet ne bi značilo da smo pronašli savršenu proceduru. Još uvek bismo imali nevine osuđene. To je taj koncept razumne sumnje koji se kao meta-načelo uzima pri svakoj pojedinačnoj odluci o krivici, ali koji opet ostavlja šanse za nepravedan ishod (vidi ovaj tekst Stevena Landsburga).

Tako, ako želimo da nevini ne budu osuđeni, onda je jedini način da niko ne bude osuđen (i obrnuto, ako želimo da svi krivi budu osuđeni, onda svi optuženi moraju biti osuđeni). Iz toga sledi da je iskaz da smrtna kazna nije opravdana jer je moguće da je osuđeni nevin jednak iskazu da bilo koja druga kazna nije opravdana jer je moguće da je osuđeni nevin. Sledi – svako kažnjavanje je neopravdano.

2. Smrtna kazna je nešto što je u ingerenciji Boga

Tu dolazimo na drugi argument koji možemo da interpretiramo na dva moguća načina. Prvo, da čovek prevazilazi svoje ingerencije izricanjem smrtne kazne ili, drugo, da to čini izvršenjem smrtne kazne.

Prvi slučaj se svodi na prethodni argument, jer je izricanje svake kazne u suštini igranje Boga. Utvrđivanje pravde je uvek božanske prirode, jer čovekove mogućnosti nisu dovoljne za dostizanje ideala savršene pravde. Iz toga sledi da nam zemaljsko pravo u stvari uopšte nije ni potrebno.

Drugi modalitet je ekvivalentan iskazu da je život neprikosnoveno ljudsko pravo, prirodno pravo i sl... To je verovatno najjači argument protiv smrtne kazne jer se život uzima kao samorazumljivo dobro koje ne zahteva nikakvo drugo obrazlaganje. O njemu kasnije, pre svega pri pobijanju argumenta pod rednim brojem osam.

3. Zajednica nema korist od smrtne kazne

Naime, to što će čovek biti usmrćen je samo dodatni gubitak kojim se ne vraća prethodno stanje. Smrtnom kaznom nećemo vratiti sve one koje je ubica usmrtio, te je bolje da ga uposlimo kako bismo imali korist od njega.

Utilitarni argument u pravu je vrlo klizav teren, a dalje ćemo videti i zašto. Kada upošljavamo tvrdnju da je nešto korisnije po zajednicu, mi implicitno tvrdimo da funkcija kaznenog/krivičnog prava nije da odgovara na pojedinačno krivično delo, već da stvara nekakvu korist za širu zajednicu. Iz toga sledi da je moguće svaku propisanu kaznu modifikovati tako, ne da bude pokušaj uravnoteženja sa kažnjivim delom, već maksimizacija koristi po sve. Prostije rečeno, problem je u sledećem: ako smatramo da bi osuđenika na smrt trebalo sačuvati u životu u funkciji roba koji ekonomski doprinosi zajednici, onda se postavlja pitanje zašto ne bismo i čoveka koji je osuđen na mesec dana zatvora ostavili da bude doživotni rob koji daje svoj ekonomski doprinos? Odgovor bi bio da to nije pravedno, da nije uravnoteženo nekoga osuditi na kaznu mnogo strožu od zasluženog. Tako implicitno priznajemo da je funkcija prava u tretiranju svakog pojedinačnog osuđenog u skladu sa delom koje je počinio (čitaj: odmazda), a ne u nekoj apstraktnoj koristi za zajednicu. Jer, ako nam je prvo na umu korist, onda bi se ona maksimizovala ne samo blažima kažnjavanjem na smrt osuđenih, već i težim kažnjavanjem onih sa mnogo blažim kaznama. A ne možemo reći da nam je kod jednih na umu korist, a kod drugih pravda jer tu onda stvaramo dva (ili nekoliko) pravna sistema koja su suprotstavljena.

4. Smrtna kazna je previše blaga

Po ovom argumentu mi osuđenom na smrt samo činimo uslugu jer ga spašavamo sopstvene savesti. Osuđenog treba ostaviti u životu jer je mnogo teže živeti sa grižom savesti zbog počinjenog dela nego jednostavno umreti.

Ovaj argument se može pobijati na nekoliko načina. Prvo, tu se pretpostavlja da svi ljudi imaju identične mehanizme funkcionisanja savesti, odnosno da će svaki ubica imati problema sa svojom savešću posle počinjenog dela. To ne samo da nije istina (recimo kod ubistva iz osvete ili ubistava za 'viši cilj'), već iz toga sledi da nikakva kaznena politika u tim slučajevima nije ni potrebna. Ubica može ostati i na slobodi, njegova savest će mu zadati dovoljno muka.

Drugo, kontroverznost smrtne kazne je baš u tome što se ona ne smatra blagom kaznom. Ne postoji nešto što na ljudsku imaginaciju deluje više uznemiravajuće od znanja da je utvrđen dan i čas kada će biti poslat u nešto tako nepoznato i neizvesno kao smrt. Težina smrtne kazne je upravo u tome što ona predstavlja brzi kraj i nepovratni gubitak svih kumuliranih shvatanja, emocija, iskustava, želja, težnji i ostalih sitnica koje su sve zajedno činile život vrednim po sebi. Iskustvo suočavanja sa smrću je iskustvo koje kazuje da sve ono pre toga nije imalo smisla, i u tome je najveća težina smrtne kazne.

Treće, ako je smrtna kazna previše blaga u nekim slučajevima, ne znači li to da onda ipak postoje neki blaži slučajevi za koje bi ta kazna bila adekvatna?

Četvrto, ako ipak prihvatimo hipotezu da je ponekad dovoljna kazna griže savesti (što nije neplauzabilno, imajući u vidu da mnoge npr. porodične ubice izvršavaju samoubistvo), onda se postavlja pitanje da li je posao kaznenog sistema da zaštiti fizički život osuđenog kako on ne bi pobegao od pravde usmrćujući samog sebe? Ovo je ekvivalent sa pitanjem eutanazije imajući u vidu da se samoubistvo može posmatrati kao vid eutanazije prouzrokovan psihičkom, a ne fizičkom, patnjom.

5. Smrtna kazna ne deluje dovoljno preventivno

Uzećemo da je ovaj argument empirijski tačan, da smrtna kazna zaista ne deluje u smislu smanjenja stope kriminaliteta u ukupnoj populaciji, pre svega među delima kod kojih je smrtna kazna zaista i zaprećena.

Tu je slična priča kao kod argumenta pod rednim brojem tri. Kaznena politika deluje prevashodno na pojedinačno izvršeno delo, a ne na utilitarnu računicu o efikasnosti ili korisnosti po čitavu zajednicu. Lapidarno rečeno, posao kazne je da kazni, a ne da obučava, daje signale i poruke, prevaspitava i sl.

6. Opasnost po službe bezbednosti zbog većeg otpora pri hapšenju

Uzećemo da je i ovaj argument empirijski zasnovan, odnosno da se pri hapšenju onih za čija je dela zaprećena smrtna kazna zaista pruža veći otpor koji predstavlja životnu opasnost za one koji hapse.

Ovaj argument boluje od 'sindroma ljuštenja crnog luka'. Naime, i kada bi ukinuli smrtnu kaznu opet bi postojala neka visoka zaprećena kazna kod koje bi mogli statistički da utvrdimo da proizvodi veći otpor pri hapšenju od nekih nižih kazni i tako u beskonačnost. Odnosno, ako izvrnemo argumentacijski niz, u društvu bez visokih zaprećenih kazni se gubi percepcija o stvarnoj težini izvršenog dela te će se i kod najnižih zaprećenih kazni javljati značajan statistički utvrđen otpor hapšenju.

7. Smrtna kazna je nehumana

Zanemarićemo ovde moguć fizički bol pri izvršenju kazne, jer se ovaj argument pre svega odnosi na pretpostavku da smrtna kazna predstavlja zatvaranje svih drugih opcija za čoveka, totalno oduzimanje nade. Za razliku od zatvorske kazne gde se čoveku oduzima jedan veliki deo slobode, smrtna kazna zatvara sve mogućnosti, sa njom nepovratno gubimo i sva druga prava.

Ovo je skoro identičan argument onom koji govori o neotuđivom pravu na život, a za koji sam rekao da ćemo se na njega osvrnuti u pobijanju argumenta pod rednim brojem osam.

8. Država (pravni sistem) može samo ono što mogu i pojedinci

Ovo je svojevrsna ugovorna teorija društva po kojoj je zakonodavni suverenitet zbir pojedinačnih suvereniteta. Država nema nikava prava osim onih koja su joj delegirana od strane pojedinaca. Pošto niko ne može nekom drugom da dodeli ona prava koja nema, tako pojedinci ne mogu da državi delegiraju pravo da nekog usmrti, jer jednostavno ni sami to pravo nemaju.

Ovaj argument ima jedan problem. Naime, tu se meša pojam prirodnog prava na život sa pojmom nemanja prava na kršenje tog prirodnog prava od strane drugih pojedinaca u prirodnom stanju, odnosno normativni i fenomenološki nivo. U stanju pre ugovora i dalje važi svetost prirodnog prava na život, ali ne kao opšte pravilo već kao pojedinačna odluka svake individue. Tako, pojedinac može reći da je za njega njegov život i život onih do kojih mu je stalo svetinja i neotuđivo pravo, ali to ne znači da on nema pravo da nekom drugom van tog kruga oduzme život. Jer, tu jednostavno nije došlo do univerzalizacije prava, pravo je ono što svaki pojedinac misli da jeste. Tek ugovorom sa drugima (bilo stvaranjem plemenskog prava, podvrgavanjem klauzulama privatne zaštitno-arbitrarne agencije ili stvaranjem univerzalne deklaracije o pravima) pojedinac može da kaže da ima neka prava. Dakle, pravo na život nije nešto što je univerzalno u prirodnom stanju, već ono taj status stiče ugovorom svih sa svima. Svakom se garantuje pravo na život samo zato što i taj svako to isto garantuje svima drugima. Isto je i sa slobodom i svim drugim tzv. univerzalnim pravima.

Prema tome, reći da ugovorna zajednica nema prava koja nemaju pojedinci je izvrtanje problema. Pojedinci u prirodnom stanju imaju sva prava (i sledstveno tome: nemaju nijedno). Te prirodne mogućnosti postaju univerzalna prava tek ugovorom sa svima drugima. Nešto je pravo zato što ga univerzalno priznaju svi drugi. Ali, šta ćemo sa pravom da se usmrti ili kazni drugi čovek koga je svaki pojedinac u prirodnom stanju jednostavno imao? On ga je ugovorom preneo na zajednicu (državni ili privatni pravni sistem) zajedno sa ostalima. Reći onda da zajednica nema pravo da upošljava smrtnu kaznu zato što to pravo nema nijedan pojedinac je jednako iskazu da zajednica nema pravo da sprovodi bilo koju kaznu zatvorske ili novčane prirode jer to pravo nema nijedan pojedinac. To ne samo da je kontraintuitivno, već je i logički neodrživo. Jer, upravo se u stanju bez ugovora (univerzalnog prava) može reći da pojedinci imaju pravo na sopstveno sprovođenje kazni. Stvaranjem univerzalnog prava oni (svi!) te svoje ingerencije prebacuju na pravni sistem kako bi mogli nesmetano da uživaju svoja ugovorom potvrđena prirodna prava (život, negativna sloboda, pravna jednakost, imovina).

Pokušaću da to ilustrujem jednim Kantovim citatom iz Metafizike morala gde se on osvrće na problem smrtne kazne u ugovornoj zajednici, mada se argument može mutatis mutandis uposliti za pitanje bilo koje kazne:
Ja kao učesnik u zakonodavstvu, koji diktira krivični zakon, ne mogu nikako biti ista osoba koja se, kao podanik, kažnjava po zakonu... Ako ja, dakle, sastavim neki krivični zakon protiv sebe kao zločinca, to je u meni čist pravno-zakonodavni um (homo noumenon), koji mene kao nekog sposobnog za zločin, dakle kao neku drugu osobu (homo phaenomenon), zajedno sa svima ostalima u građanskom savezu podvrgava krivičnom zakonu. Drugim rečima, smrtnu kaznu ne diktira narod (svaki pojedinac u njemu) nego sud (javna pravda), dakle neko drugi a ne zločinac, a u društvenom ugovoru uopšte nije sadržano obećanje da će čovek pustiti da ga kazne, te da tako raspolaže sobom i svojim životom. Jer kad bi ovlašćenju za kažnjavanje u osnovi moralo biti obećanje krivca da hoće da pusti da ga kazne, onda bi bilo prepušteno njemu da sebe smatra kažnjivim, pa bi zločinac bio svoj vlastiti sudija.
To da je pravo izvršenja pravde pojedinac delegirao na pravni sistem (čiji je i on tvorac) nije nikakav argument za smrtnu kaznu, kao što nije ni protiv nje. To je jednostavno eksplanacija načina na koji se pravni sistem formira, ali ne i opis njegove sadržine. U takvom pravnom sistemu su moguće sve one kazne koje pojedinačna osoba na svoju ruku može sprovesti u odmazdi ili osveti, ali to ne znači da će se sve zaista i pojaviti (uključujući i smrtnu kaznu).

9. Ako je ubijanje dozvoljeno, onda je dozvoljeno za sve

Ovaj argument je gotovo identičan prethodnom, samo izvrnut naopako. Ako država (pravni sistem) ima pravo na nešto, onda svi imaju pravo na to. Legalizovanom smrtnom kaznom se u stvari legitimizuje prethodno izvršeno ubistvo.

Odgovor je sličan kao iznad, te ga neću ponavljati. Osim toga, i ovde se može primeniti reductio ad absurdum metoda. Naime, argument se može primeniti na bilo koju kaznu koju upražnjava pravni sistem. Višedecenijsko robijanje je nešto na šta ljudi bivaju osuđeni u legalnom postupku, pa opet to ne znači da iz toga sledi da pojedinci mogu da zatvaraju ljude na svoju ruku. Još manje je jasno kako se kaznama daje legitimitet prethodno izvršenom delu na kojeg je kazna usmerena. Ako osoba A drži osobu B u pritvoru deset godina, da li sud koji zbog toga osudi osobu A na deset godina zatvora time retroaktivno legitimiše postupke te osobe? Ili možda time daje do znanja osobi C da je dopušteno da isto tako postupi prema osobi D? Kako? Ako osoba A usmrti osobu B, a sud zbog toga osudi osobu A na smrtnu kaznu, da li je time legitimisao njen prethodni postupak? Ili je dao do znanja osobi C da je ubijanje legalna igra u gradu? Opet, kako?

Jednostavno tu se mešaju meta-normativna sfera etike i punitivna sfera prava, što uopšte ne doprinosi jasnijem pogledu na ovu temu.

***

Što se tiče argumenata u korist smrtne kazne, njih nema mnogo. U stvari, meni je dovoljan samo jedan, pošto se eventualni pomoćni utilitarni argumenti u ovoj sferi i nepotrebni i nepoželjni.

Naime, potrebno je prvo da utvrdimo šta je cilj kaznenog/krivičnog prava. Smatram da je njegov jedini cilj kažnjavanje za počinjeni zločin i to na takav način da pokuša da kazna bude što jednakija prvobitnom zločinu. Ius talionis je jedini mogući apriorni princip koji bi mogao da važi za krivično pravo. Za razliku od građanskog prava koji je pod uplivom 'sveta sistema' sve više postao polje distributivne i redistributivne pravde, gde neki dobijaju, a neki gube, krivično pravo je polje na kome se igra zero-sum game. Tu društvo u utilitarnom sistemu ne dobija ništa, ali u smislu principa najstrože moguće sprovodi normu jednakosti između zločina i kazne. Kazna tu postoji zbog postojanja samog zločina, ne za dobrobit žrtve, društva ili samog zločinca. Kazna je kazna, a ne vaspitna mera, čin zastrašivanja, postupak resocijalizacije ili preventivni postupak. Jedina svrha kazne je da se kazni onaj koji je počinio zločin zato što je počinio zločin i kada je počinio zločin, ni manje ni više od toga. Jednostavno rečeno, svrha kaznenog prava je odmazda.

Sad, možemo govoriti o mogućim modalitetima primene ius talionis-a. Jedan možemo uslovno nazvati tvrđim modalitetom, a drugi mekšim. Prvi, tvrđi, je takav da gotovo traži istovetnost zločina i kazne. Ako neko drugoj osobi odseče uvo, biće osuđen na istu kaznu. Silovanje i mučenje traži da bude kažnjeno istim merama. Ukoliko neko drugoj osobi izvadi bubreg kako bi ga prodao, isto će biti učinjeno i njoj. Drugi, mekši modalitet je takav da može da uzme u obzir zadovoljenje žrtve. Žrtva će možda biti zadovoljna nekakvom nadoknadom koju smatra pravednom bez direktnog čina odmazde, ukoliko je ta nadoknada manja ili jednaka vrednosti koju optuženi daje kako se nad njim ne bi izvršila odmazda. Ta nadoknada najčešći oblik uzima u zatvorskoj kazni.

Međutim, kod jednog slučaja je mekši modalitet nemoguć, jer žrtva jednostavno više ne postoji. Kod ubistva je, dakle, jedino moguć tvrđi modalitet, a jedina pravedna (ujednačujuća) kazna za to delo je smrtna kazna. Ne postoji surogat. I to je čitav argument.

Friday, October 15, 2010

Agro linkovi #8

Malo poduža lista ovog puta:

1. Za početak četvorodelni esej o zombijima i Tomasu Hobsu, odnosno o političkoj filozofiji u filmovima Romera, Snajdera i Bojla – The Running of the Dead.

2. Don’t give him the Nobel – he’s right-wing! Radi se, naravno, o Mariu Vargasu Ljosi.

3. Global Death Toll From Extreme Weather Events Declining.

4. Izgleda da je iznova potrebno teoretisati o očiglednnim stvarima, ali evo jednog dobrog članka - Why Energy Efficiency Does not Decrease Energy Consumption. Domaćinstva i industrija su danas mnogo energetski efikasniji nego pre sto godina, ali takođe troše mnogo više energije nego tad. Efikasnija upotreba energije omogućava da se ta štednja oslobodi na druga dobra i usluge za čiju se proizvodnju takođe troši energija (energy rebound efekat). Kako postoji jasna statistička korelacija između bogatstva i potrošnje energije per capita, borcima protiv klimatskih promena ostaje da se manu mantre o energetskoj efikasnosti i pokušaju da objasne ljudima da bi trebalo da smanje potrošnju na agregatnom nivou. Pa da vidimo...

5. Kad smo već kod ekonomskih zabluda, Steven Landsburg piše o ’jedi lokalno’ pokretu – Loco-Vores.

6. Tražeći podatke o Džeku Čerčilu, britanskom komandosu koji je u Drugom svetskom ratu u svaku borbu išao sa gajdama, mačem (skraćenim klejmorom) i lukom i strelama, naišao sam na ovaj lep članak - Fighting Jack Churchill survived a wartime odyssey beyond compare.

7. The weird fashion for bashing faith schools.

8. Video Games Lead to Faster Decisions That Are No Less Accurate. Ili kako bi to Miodrag Kuzmanović slikovitije rekao: 'Sport nikoga nije učinio pametnijim, ali kompjuterske igre jesu, što je nauka odavno dokazala.'

9. Kad smo već tu - Another banner article for video gamers, o video igrama i Nozikovom 'doživljajnom stroju'.

10. Dalje, neka od EU agencija razvija kombinaciju socijalne mreže i MMORPG-a u kojoj možete postati član Evropskog parlamenta - EU Dumps €275k into Pedestrian Looking "Government RPG".

11. The Sad Science of Hipsterism. Podnaslov glasi - The Psychology of Indie Bands, PBR and Weird Facial Hair.

12. Hipster Shrugged za one koji su čitali Ayn Rand. Moj omiljeni – 'Yeah, Ragnar was in Sigur Ros for a while, but he bailed when the label got so hardass about piracy.'

13. Microsoft i politička korektnost - Xbox Live Gamer Suspended For Living In Fort Gay.

14. What’s the Difference Between a Tea Party and Oscar Night? You See Black People at Tea Parties.

15. Get a lawyer before sex: 27 precautions before risking sex with a woman.

16. Immigration and Wages: A Socratic Dialogue.

17. Federalci uvek ispadnu glupi - Caught Spying on Student, FBI Demands GPS Tracker Back.

18. Domaće tekstove počinjemo Vojislavom Pejovićem koji nam objašnjava kako desničari nemaju smisla za humor, jer verovatno vicevi o pederima i crncima nisu tako dobri kao oni o crvenovratim hilbilijima – Ha ha ha.

19. Uvek sam se pitao zašto se mladi ljudi pale na političke sekte poput Obraza, LDP-a ili, u ovom slučaju, Zeitgeist pokreta - Da li se stvarno razumjela suština analize monetarnog sustava i politike?

20. Kraj kapitalizma. Iako ima diskurzivnu formu, ovaj tekst je ipak neka vrsta umetničkog dela. U par šlajfni se reč 'kapitalizam' pominje 134 puta, tako da sam čak i ja podsvesno osetio da želim njegov kraj. Šta reći, umetnost me razgolićuje kao što Žižek razgolićuje onu njegovu manekenku...

21. Otkrivena Centralna Srbija između Beograda i Kosova.

22. I za kraj Ljubica Arsić u Politici – Kult amatera. Citat:

Постојање глобалне мреже оснажује осредњост, нудећи могућност да умрежени, као анонимуси, измењују често несувисле коментаре, аматерску музику, простачке видео-снимке, да се међусобно, преко блогова, обавештавају о свим финесама приватности, од сексуалног живота, потајних фантазија па до досаде и одсуства било каквог живота. Тренутно постојање 500 милиона блогова, који поткопавају наше осећање шта је истинито а шта лаж, служе да се хвалимо нашом дечицом и личним љупким особинама, тако да поплава скривених манијака и педофила уопште није чудна појава.

Toliko. Idem sad da molestujem onog petogodišnjeg momčića što ga držim zaključanog u šupi, a sutra ću da vas obavestim kako je bilo...

Thursday, September 30, 2010

Odgovor

Kolega bloger Marko sa bloga Idealno & pragmatično me je u komentaru na prethodni post upitao šta ja, kao samoproklamovani liberal, mislim o ovom tekstu Aleksandra Radovića, bivšeg Đinđić-Đelićevog direktora Poreske uprave, u kome on daje svoje viđenje nastanka poslednje velike ekonomske krize i nudi neka rešenja koja bi po njegovom mišljenju trebalo da spreče pojavu sličnih stvari u budućnosti.

Pre svega, izvinjavam se što ovako kasno odgovaram, ali prethodna dva meseca su mi bila tako zgužvana da sam smatrao da je bolje da odgovor odložim nego da u komentarima jednostavno napišem da se sa skoro ničim u Radovićevom tekstu ne slažem. Drugo, pošto će ovaj napis biti nepristojno dug za stavljanje u komentare, odlučio sam da ga pretvorim u novi blog post, pa neka ga komentarišu sva ona deca koja to žele...

Počećemo, što bi svaki dobar poznavalac tautoloških definicija rekao, od početka... U Radovićevom tekstu sam uspeo da pročitam tri sloja priče kojih ću i ja da se držim.


1. Uzroci

Radović se slaže sa većinom ekonomista koji se opet uglavnom među sobom slažu da se pre može govoriti o krizi koja je izazvana sinergijom više uzroka, nego o jednom konačnom uzroku krize. S druge strane, čini se da on ipak malo preteruje i otkriva sopstvenu pojmovnu konfuziju kada spominje neke od uzroka. Kroz ceo tekst npr. provejava mantra o deregulaciji da bi onda ex nihilo izbila rečenica:
Ипак, мора се приметити да већ има много регулације. Чак, најрегулисанија сфера економије је банкарски систем, а управо одатле је потекла криза!
Dalje, bujica pravedničkog gneva prema pohlepnim bankarima nije zaobišla ni ovaj tekst, zaboravljajući pritom da ta teza sa logičke strane nije plauzabilna. Prvo, pohlepa nije nikakva analitička kategorija koja se može koristiti u ekonomskoj analizi. Ekonomska analiza može da kaže da je neki čovek bankrotirao zato što je kupio dva piva više od onoga što su mu finansijske moći dozvoljavale, ali ne može da utvrdi da li je opštevažeći razlog bankrota među pivopijama to što su u poslednje vreme pohlepniji, žedniji ili što se snažnije trude da zaborave staru ljubav. Kraće rečeno, naučna analiza traži kauzalnosti, a ne korelacije, a jedno od najvećih zala domaće analitike (i ekonomske, i politikološke, i sociološke) je što se ad nauseam oslanja na samorazumljivosti i podrazumevanja koja se prodaju kao ozbiljna analiza. Radovićevo pominjanje “slepe trke za zaradom” među bankarima kao jednog od uzroka finansijskog kolapsa je isto kao kada bi rekao da je slepa trka za što većom proizvodnjom gumenih čizama uzrok kolapsa na tržištu gumenih čizama. Jednostavno, jurenje zarade je konstanta u privredi i finansijama, pa bilo krize ili je ne bilo. To nije nešto što se pojavi pred krizu pa je prouzrokuje, a pre toga ga nije bilo. Zato objašnjenje jednog pojma uz pomoć drugog koji ne znači ništa (ili sve) može da se upotrebljava na konverzacijskom nivou npr. na slavi, dok sa parčetom jagnjetine nabodenim na viljušku mašemo ka sagovorniku, ali ne i u ozbiljnoj analizi.

Radović pominje i pitanja geopolitičke ekonomije (Amerikanac ovo, Kinez ono), ali pošto se ja u tu tematiku ne razumem, ostaviću je po strani.

No, da se osvrnemo na ono što su, po autoru teksta, glavni uzroci krize. Radović kaže:
“Субпрајмови” су изазвали кризу. Они су последица битног смањења банкарске дисциплине и слепе трке за зарадом.
A onda:
Међутим, све мање ће се водити рачуна о квалитету кредита. Они се нуде и онима који немају могућности да се задужују. Такви кредити који се додељују особама са платежно неизвесним покрићем су - субпрајмови.
Jedna od glavnih lekcija mikroekonomije je da ljudi u svom delanju slede podsticaje koji dolaze iz socijalno-ekonomskog okruženja kao beskonačnog polja interakcije svih drugih pojedinaca. Npr. ako cena jednog dobra prevazilazi cenu drugog (koje može da glumi supstitut) onda to podstiče ekonomske aktere da se preorijentišu na drugo. Ili, ako se troškovi veštački čine manjim (npr. subvencijama) onda se ekonomski akteri podstiču da idu ka tim sektorima. Ili, ako klijenti određenog makroa dođu do informacije da su neke njegove radnice zaražene sifilisom, onda njegov promet opada itd. Podsticaji dakle mogu biti svakojaki, mogu dolaziti od potrošača, mogu se nametati državnom regulativom ili jednostavno mogu biti plod prirodnih sila, a za analizu je potpuno nevažno da li akteri reaguju na te podsticaje racionalno ili iracionalno. To da će promena u strukturi podsticaja izazvati promenu u ponašanju aktera je iskaz koji važi a priori. Ako sad prihvatimo Radovićevu premisu da su subprajmovi posledica slepe trke za zaradom, onda je vrlo važno odgovoriti na dva pitanja. Prvo, kako to da je početak naduvavanja tržišta nekretnina (odnosna sekjuritizovanih subprajm kredita) jasno vremenski omeđen na početak ove decenije (vidi grafikon)? Kako je moguće da jedni isti bankari budu prvo jako oprezni sa novcem, a onda odjednom krenu nekontrolisano da ga dele? Da li su nekakvu ulogu u tome igrali Klintonovo oživljavanje Community Reinvestment Act-a i Bušov “ownership society”? Drugo, ako je bankare vodila slepa trka za zaradom, zašto su stali na subprajmovima? Zašto nisu šakom i kapom delili svakakve moguće kredite svima kojima je novac bio potreban po svim mogućim kamatnim stopama? Portfolio bi im bio deblji, a oni na papiru bogatiji. Da li su u distorziranju percepcije rizika ulogu igrale rejting agencije i kvazi-državne investicione kompanije, Fannie Mae i Freddie Mac?


Ako bih mogao da povučem još jednu uprošćavajuću paralelu sa fudbalom, može se reći da se desilo to da je lokalni omladinski fudbalski klub igrao vrlo važnu utakmicu. Predsednik opštine je zamolio trenera tima da na mesto levog beka ubaci njegovog sina. Jeste da dečko nema pojma, ali ostala desetorica igrača su sasvim dobri i iščupaće situaciju. Na kraju krajeva, ako dođe do nekog većeg sranja, sudija je njegov čovek, svirnuće par penala i mahnuće sa par kartona i rešiće stvar. Rezultat je bio takav da je lokalni klub izgubio sa 12 - 0. Istragom se kasnije utvrdilo da gradonačelnik nije jedini koji je infiltrirao svog sina u ekipu. To je uradio i načelnik opštinske uprave čiji bi sin hteo da bude golman, šef policije je svog smestio na mesto centarfora, a direktor doma zdravlja na poziciju zadnjeg veznog itd. Na kraju smo dobili ekipu od 11 neznalica (NINJA-i) kojima su brižni očevi (političari) obezbedili mesto u ekipi tako što su namignuli treneru (bankaru) da je sve u redu jer sve može kad je sudija (zakon) u njihovim rukama, plus su tom istom treneru obećali napredak u karijeri. Sve je počelo tako što se na visokom opštinskom nivou odlučilo da i ćopavi mogu da igraju fudbal, da bi se na kraju utvrdilo da je za sve kriv trener koji je na toj utakmici pohlepno jurio pobedu sa ekipom ćopavaca kako bi sledeće sezone preuzeo Crvenu Zvezdu.

Da se razumemo, problem je znatno složeniji od pogrešno plasiranih kredita kojima se kasnije trgovalo i koji su urušili sistem. Leveridž banaka je takav da je rizik od kolapsa veliki. Međutim, to se ne da rešiti regulacijom iz prostog razloga što se prilikom regulisanja ekonomske sfere gađaju raznovrsni i međusobno suprotstavljeni indikatori. Tako imamo skorašnji Bazelski sporazum koji npr. dozvoljava leveridž veći nego što ga je imala Lehman Brothers banka kada ju je pojeo mrak. Zašto se onda regulativom taj odnos bančinog i pozajmljenog kapitala ne ujednači? Odgovor daje sam Radović govoreći o finansijskim instrumentima gde kaže da su sekjuritizacija i derivati OK dok su umereni (ne govori o tome kako može da utvrdi kada su neumereni), odnosno dok se tim novostečenim finasijskim injekcijama finansira privreda itd. Jednom rečju, proizvodnja novca ni iz čega je oportuna jer omogućava veći privredni rast. Jeste da je rizik da strmoglavost pada u doba recesije bude ekvivalentna takvom veštačkom rastu, ali je to politički prihvatljivije od sporog rasta na realnim osnovama. Zašto onda uopšte postoji regulisanje bankarskog leveridža? Razlozi su isti. Postavljanjem arbitrarne cifre kao “prirodne” i “adekvatne” stope leveridža se bankarima daje signal da su još uvek u bezbednoj zoni, stvara se iluzija bezbednosti, a sa njim i povezana pojava moralnog hazarda. Jednostavno, bolje sprečiti samoregulišuću škrtost bankara uslovljenu percepcijom rizika uz pomoć regulative koja će davati signale da rizika jednostavno nema.

I za kraj ovog segmenta – Karl Marks. Nije jasno zbog čega se Radović toliko mučio da secira krizu i brejnstormuje predloge za sprečavanje nove kada je na kraju teksta odlučio da “pojača” svoje argumente:
Ту се враћамо на предвиђање Карла Маркса о крају капиталистичког модела проузрокованом цикличним кризама: радије ужасан крај него ужас без краја.
Naime, zbog čega se autor teksta mučio kada je Marks svojim determinističkim učenjem jednostavno već rešio stvar. Ili, ako preokrenemo, zašto upošljavati Marksovu tezu o neminovnom kraju kapitalizma kad smo već dali predloge za njegovo spašavanje? Da je Radović malo više cinik, mogao bi ovu antinomiju da sroči u rečenicu poput ove: 'Kapitalizam jeste sigurno mrtav, ali mi možemo da zaradimo još malo para spašavajući ga narednih decenija.'

2. Krivci

Kao što već rekoh gore, Radović na neki način vara čitaoca uvlačeći u diskurs pojmove koje uopšte ni ne pokušava da definiše, ali su jako zgodno pojačanje za glavnu tezu teksta jer se njihov negativni vrednosni naboj podrazumeva. Analiza je tako zamorna i nepredvidiva, zašto prvo ne postaviti zaključak a onda naći pogodne termine, tzv. ideology-bashere kojima ćemo milovati svoje čitaoce i opravdati zasluženi aplauz? Ista taktika se da videti jednako kod onih koji sebi vole da tepaju da su Druga Srbija, kao i kod onih koji im taj naziv pežorativno lepe. Problem je jedino što su im polja političke korektnosti drugačije omeđena, te su i ideology-basheri drugačiji, ali ponekad se nađe i neki zajednički. Jedan od takvih je termin „neoliberalizam“ za koji ja, kao politikolog, niti znam šta znači, niti znam jednog teoretičara koji je zastupao taj pravac, a niti znam jednog političara koji nije protiv njega. Pravi slamnati čovek, taj „neoliberalizam“. Ili – kako glasi Radovićeva često korišćena apgrejdovana verzija kojom mlatara okolo – ultraliberalizam. Naime, u četiri njegova prethodna teksta koje je NSPM preneo iz NIN-a (ovde, ovde, ovde i ovde), on je uspeo da omraženi filozofski pravac sa dodatim prefiksima ultra-, neo-, hiper- i super- upotrebi skoro sto puta, bez da je jasno šta pod njima „smatra“ i „podrazumeva“. Da se kojim slučajem našao na nekoj tribini sa Noamom Čomskim i da je u tolikoj frekvenciji upotrebljavao date ideology-bashere, Radović bi od pocrvenelog profesora lingvistike dobio savet da publiku ne treba smatrati baš tolikim budalama.

Umetničko viđenje razgovora Noama Čomskog i Naomi Klajn o Aleksandru Radoviću
Da se razumemo, kritikovanje ideologija je zanimljivo, barem dok ne dosadi, ali u ozbiljnoj analizi bi imalo smisla samo ako posedujemo poslovičnu arhimedovsku motku i oslonac van datog referentnog sistema. Svojevrsno reductio ad ideologiam samo zamagljuje problem koji je sadržan u činjenici da su ideologije jako normativno obojeni i zaokruženi sistemi, dok je realna politika u potpunosti pragmatična i otvorena za sve moguće interakcije. Realni socijalni, politički i ekonomski akteri su, kao što rekoh gore, vođeni podsticajima iz okoline na koje se u predominantnoj meri odgovara pragmatično, a ne ideološki-normativno. Roditelji koji svom detetu ne mogu da nađu mleko nisu mnogo zainteresovani da li je oslobađanje uvoza mleka neoliberalizam, a povećanje subvencija stočarima socijalizam. Iako obe mere proizvode dalje posledice po razne zainteresovane strane, većina će prihvatiti bilo koju od datih opcija jer, veberovskim rečnikom rečeno, preferiraju ciljno-racionalno nad vrednosno-racionalnim delanjem.

Da vidimo to na primeru iz Radovićevog teksta gde on pokušava da otkrije ideološku hipokriziju ekonomskih aktera, iako je objašnjenje mnogo prostije – ne radi se o ideološkoj neiskrenosti, već o vanideološkom pragmatizmu. Radović kaže:
Захваљујући брзој интервенцији, неутралисана је финансијска бомба која је претила да разнесе читав светски банкарски систем. Државе су платиле, тј. платили су порески обвезници и тако су неолиберални финансијери спашени. Делује иронично када се има на уму до које мере баш ти модерни либерали мрзе државни интервенционизам и презиру фискални систем!
Dakle, jedna od odredbi neoliberalizma bi po ovome mogla da bude da se, za razliku od klasičnog liberalizma, tu radi o privatizaciji dobitaka i socijalizaciji gubitaka. No, onda se pola realsocijalističke ekonomije po ovoj odredbi može smatrati neoliberalnom! Ili, da nategnemo analogiju, ako je neoliberal onaj ko verbalno mrzi državnu intervenciju, a realno je usmerava u svoju korist, onda možemo reći da je razlika između starog naciste i neonaciste u tome što ovaj drugi ne samo da mrzi Jevreje na verbalnom nivou, već je to i praktično primenio tako što je iz sirotišta usvojio tri jevrejska deteta jer su mu se učinili mnogo slatki (ne u gastronomskom, već u prenesenom smislu). Možda ovakvo logičko izvrtanje pojmova dobro zvuči Slavoju Žižeku na esidu, ali meni ne. Ako Radović neoliberalima smatra Džordža Sorosa i Pola Krugmana, onda je ova njegova teza OK, ali koliko sam ja upućen u tzv. neoliberalni frame of mind i njihove napise, pravi “neoliberali” su svi od reda bili protiv bailouta bilo iz moralnih, bilo iz utilitarnih razloga.

Ako je autor teksta poverovao velikim finansijskim institucijama da su liberali, da li bi možda poverovao i velikim sindikatima koji tvrde da su socijalisti? Ili možda Majklu Džeksonu da je belac? 'Do what I say' nije isto što i 'Do what I do', a sociološka analiza se vrši na osnovu rezultata ljudskog delanja, a ne na osnovu verbalnih iskaza aktera o tome šta su hteli i šta su mislili. Percepcija onoga što mislimo da jesmo može da bude svetlosnim godinama daleko od percepcije onoga što naša dela pokazuju da jesmo. Te dve stvari se svakako ne mogu jasno i oštro razdvojiti, ali bi bilo lepo da se u analizi koja puca na to da bude stručna bar pokuša da se tom idealu što više približimo.

3. Rešenja

Radović nije ljubitelj monetarne politike kao anticikličnog instrumenta iz dva razloga. Prvo, zato što su njene mere privremene i stvaraju nove distorzije koje vode formiranju novih balona. Drugo, zato što su finansijski moćnici pupčanom vrpcom vezani za političke moćnike koji odlučuju o monetarnoj politici. Ali, iznenađujuće je da Radović smatra da mere fiskalne politike koje on predlaže ne bi bile pod uticajem zainteresovanih ekonomskih aktera. On se sa opravdanim gnušanjem osvrće na ljubavnu aferu ekonomskih i političkih elita, ali kao odgovor predlaže da se to međusobno mešanje pojača, po sistemu – mamurluk se leči šljivovicom.

Tu pre svega treba naći odgovor na pitanje zbog čega uopšte i dolazi do mešanja te dve sfere. Lakonski odgovor bi bio – jer to svim zainteresovanim stranama odgovara. Iako zvuči paradoksalno, kampanja za još više mešanja politike u ekonomski sektor će upravo najviše odgovarati onima protiv kojih je na prvom mestu i predložena. Naravno, možemo apstrahovati da su demokratski izabrani političari bolji, pametniji, moralniji i racionalniji od nas koji ispred prodavnice izuvamo pivo i klaker, ali iskustvo je nešto što nas iznova demantuje. Tako, Radović kaže da je zadatak političara
бар у демократским земљама, је да учине све да се приходи, које доноси привредни раст, правично расподеле свим друштвеним слојевима. Да би заштитили јавни интерес. Уосталом, народ им управо зато даје мандат!
Sad, nećemo da ulazimo u debatu kako to nije zadatak političara, ali ćemo primetiti da je pretpostavka da će mere koje predlažemo funkcionisati AKO se akteri ponašaju onako kako mi mislimo da treba da se ponašaju jako neozbiljna. Kao što rekoh, davanje do znanja da posedujemo smisao za prepoznavanje onoga što je dobro i pravedno pokazuje da nam je srce na pravom mestu, ali nije od velike koristi pri predlaganju politika. Jer, jednostavno, ako političari imaju legalnu moć da “raspodele prihode, koje donosi privredni rast” iz toga ne sledi da će ta raspodela biti “pravična, svim društvenim slojevima”. Iskustvo nas upravo uči drugačije.

"Ne delji ražanj dok je zec još u šumi" je bila omiljena politička izreka Zagora Te-Neja, jednog od rodonačelnika paleolibertarijanizma
Glavne mere koje Radović predlaže su porezi. Oni bi, po njemu, ispunjavali dve funkcije – stabilizacionu i funkciju pravičnosti. Što se tiče prve funkcije, on kaže:
Постоји пут који је проучаван, а то је опорезивање финансијских операција. Идеја је да се установи такса на финансијске трансакције, што би требало да обесхрабрује развој најшпекулативнијих финансијских активности.
On tu spominje neku vrstu Tobinove takse, samo za finansijske instrumente. Ako zanemarimo sad pitanje kako će se prepoznavati i ciljati ono što je rizično (za razliku od nerizičnog), gađanje međusobno suprotstavljenih indikatora se ovde jasno vidi. Ako je svrha stabilnost, odnosno, po Radoviću – ekonomska efikasnost – zašto onda jednostavno ne zabraniti finanijske operacije? Iz prostog razloga što su one jako korisne za ekonomiju. Tu se vrši transfer rizika sa realne na finansijsku sferu (za procenat, naravno) čime se omogućava veća likvidnost realne ekonomije i veći rast. Privredni rast je verovatno glavni cilj svakog političara, bez obzira na dugoročne efekte mogućih mehura. Radović tako zaključuje:
Ипак, одустало се, јер елите то нису желеле.
To odustajanje nije samo plod kratkoročnih političkih interesa već i istraživanja koja pokazuju da se uvođenjem takvih taksi smanjuje likvidnost ekonomije, a ugrožava se jedan od bitnijih državnih prihoda, a to je izdavanje državnih obveznica čije se trgovanje oporezuje.

Što se tiče funkcije pravičnosti takvog poreza, meni je to mnogo zanimljivija tema koju opet možemo podeliti na dva dela. Prvi se tiče koristi po ekonomski poredak jer se time smanjuje pritisak na potrošače da se zadužuju kod banaka, a time i smanje šanse da banke kolabiraju. Naime, da su ljudi jednostavno imali veće plate, imali bi i svoje kuće i ne bi morali da se bakću sa hipotekarnim kreditima, a time ove krize ne bi ni bilo. Tu se prenebregava prosta stvar da banke kredite daju i privredi, i da tu takođe nastaju mehuri, te preraspodela bogatstva i nema neki antikrizni kapacitet. Tu dolazimo do drugog dela, preraspodela prihoda je dobra jer nejednakost nije moralna i pravedna. Radović govori o nekakvim odnosima u dohotku od 1000:1 između najbogatijih i najsiromašnijih. Sad, verovatno je da je ta diskrepanca između recimo najbogatijeg i najsiromašnijeg čoveka u Americi znatno veća, ali se postavlja pitanje dohotka u apsolutnom smislu. Iako recimo Gini koeficijent pokazuje da je ekonomska jednakost mnogo veća u Srbiji nego u Americi, u apsolutnom smislu možemo videti da su najsiromašniji Amerikanci znatno bogatiji od najsiromašnijih Srba.

S druge strane, postavlja se pitanje kada je raspodela bogatstva pravedna imajući u vidu prirodnu nejednakost ljudi i njihove različite životne izbore. Eto, uzmimo npr. gospodina Radovića i činjenicu da je on radeći kao državni poreznik i konsultant u raznim inostranim firmama zaradio neravnomerno više bogatstva u odnosu na mene. Jeste da ja brže okosim pola hektara livade od njega, ali on može brže da izračuna stepen zakrivljenja Laferove krive i time zaradi više od mene. Iz zaključka sledi da bi on trebalo da se javi u komentarima kako bi ugovorili način na koji bi mi nadoknadio tu nepravedno stečenu sumu. Ako to ne želi da uradi u prostoj dobrovoljnoj transakciji mene i njega kao konačnih ekonomskih subjekata ne vidim zbog čega bi se mučio da moralizuje na veliko i daje predloge da se to reši, štono se danas po evropski kaže, sistemski. Zbog čega bi direktori Goldman-Saksa davali drugima kad Radović neće da da meni? Jednostavno, želim da čujem šta je to pravedna i moralna raspodela bogatstva, ako taj ko je bogat nije nikog ubio za pare ili je te pare ukrao?

Saturday, August 14, 2010

Agro linkovi #7

U ovoj turi:

1. Umetnici i ostali 'kulturni proletarijat' koji bi da malo muzu nas koje njihovi projekti ne interesuju, izašli su prošlog meseca sa idejom o porezu na šund. Imao sam nameru da nešto napišem o tome ali neću jer je to bolje i duhovitije od mene već učinila Jovana Papan – Porez na silikone.

2. U duhu jednog od prošlih tekstova, jedan Rus je završio u zatvoru jer je pokušao da ubije vračaru koja mu je prorekla da će – završiti u zatvoru! 'I See Jail in Your Future …'

3. Kosovo Advisory Opinion Preview. Autor je Marko Milanović, jedan od članova srpskog pravnog tima, a tekst je pisan pre presude. Zato ga je i zanimljivo pročitati sada sa naknadnom pameću i uvideti kakva je masivna taktička greška napravljena.

4. Kad smo već kod prava, jedan njujorški sudija je opravdano utvrdio da je sasvim legalno oblačiti se kao idiot - Saggy pants are butt-ugly but legal: judge.

5. Najveći stepen konsenzusa među današnjim filozofima imaju iskazi da materijalni svet zaista postoji i da je nemoralno jesti meso - Young Female Philosophers Must Feel Bad About All That Meat They Eat.

6. Jedno kratko, vrlo zabavno i vrlo brutalno napucavanje kontinentalne filozofije XX veka - Have You Read "Sein und Zeit"?

7. Investment Opportunity: My Ground Zero Islamic Gay Bar. Greg Gatfeld je, naravno, sjajan.

8. 6 Evil Corporations in Movies (With Terrible Business Plans). Zabavan tekst koji pogađa suštinu savremenog (filmskog) SF-a – potrebna je tolika suspenzija neverice na nivou bazičnih ekonomskih zakonitosti da se ne može baš lako govoriti o tom žanru kao nekom velikom polju za socijalno komentarisanje.

9. The Big Green Lie Exposed. Odličan tekst Voltera Rasela Mida.

10. Šta klasično obrazovani muzičar misli o vokalnim mogućnostima sada već klasičnih heavy metal pevača - Ask a real musician: 5 classic male metal singers.

11. The Director, the Actress, the Dictator, and the Monster who was Hungry for Iron. Fascinantan članak o Shin Sang-oku, možda najvažnijem južnokorejskom reditelju koga su (zajedno sa suprugom) severnokorejanci svojevremeno kidnapovali kako bi snimao filmove za njih i koji je kasnije pobegao na zapad.

12. I za kraj Jovo Bakić koji je bio u Americi gde mu je omogućeno da se baš oseti kao intelektualac (i razbije par stereotipa) pa je to podelio sa nama – Stereotipi o SAD u društvu Srbije. Hoće li neko da mi objasni kako se do đavola postaje kolumnista Politike? Treba li da im pošaljem pismeni iz srpskog iz drugog razreda gimnazije?

Tuesday, August 10, 2010

Pet RTS-ovih emisija koje gledaju mazohisti (poput mene)

Naporno samohvalisanje prvih ljudi Radio Televizije Srbije potkrepljeno empirijskim podacima o gigantskoj gledanosti njihovog programa većini ljudi izmami blagi grč u predelu mošnica, ako uopšte i to. Ista reakcija bi ljude hvatala i u slučaju da bilo koja druga televizija (u ovom tekstu se ograničavam na TV program jer ne znam gde mi je radio aparat) proglasi sebe najboljom iz prostog razloga zamenjivosti. Kada bi država kojim slučajem sutra zabranila hleb, vrlo je verovatno da će se on odmah pojaviti na crnom tržištu. Kada bi, pak, prekosutra ukinuli RTS, vrlo je verovatno da niko na tržištu neće pokušati da pravi novi.

Ipak, nekakvom logičkom inverzijom, baš u tome se krije najčešća argumentacija neophodnosti javnog finansiranja jednog radio-televizijskog programa. Baš iz razloga što je svaki pojedinac lično indiferentan prema postojanju jednog takvog servisa rađa se razlog njegovog postojanja. Pojedinci nisu svesni šire slike koja je u ingerenciji teoretičara medija i javnog mnjenja, odnosno jedne od današnjih sorti modernih filozofa-kraljeva koji izniču iz birokratsko-tehnokratske logike paternalizma. A ta šira slika, kako je interpretiraju teoretičari javnog mnjenja, pokazuje nam neophodnost medijskog javnog servisa iz razloga dobrobiti celine. Pojedinci su dužni da učestvuju u stvaranju „zdravog“ javnog mnjenja, a kao razlog stoji zajednički, javni interes koji je mnogo veći od zbira pojedinačnih interesa (bolje reći: pojedinačnih nezainteresovanosti).

Prosto je smešan argument direktora RTS-a koji je u jednoj emisiji svoje televizije rekao kako je njena prednost ta što nije u vlasništvu tajkuna ili stranaca. Jer tajkuni i stranci imaju svoje interese koji se kose sa suštinskim javnim interesom svih građana. A njihov je interes, sudeći po onome što nam javni servis evropske Srbije pruža, da RTS bude servis za permanentno celodnevno reklamiranje političkih partija (RTS javlja šta je ama baš svaki političar imao da kaže o ama baš svemu), opitni centar za nestručne novinare i neobrazovane laike (ekonomija, međunarodna politika, kultura, nauka) i televizija kojoj ste voljni da plaćate ceo iznos pretplate samo kada bi ukinula komentatore za vreme prenosa sportskih manifestacija.


Iako je suštinski važnija kritika koja se tiče prinudnog finansiranja nečega što pojedinci sami ne bi hteli, ja ću se ovde osvrnuti na sadržaj. Kako sam poslednjih pola godine odlučio da povećam dnevni prosek praćena televizijskog programa, slobodan sam da iz jake konkurencije izdvojim par javno-servisnih emisija koje mi osobito idu na ganglije.

5. Evronet

Kratkometražna dokumentarna forma u kojoj nam se kao velike evropske vrednosti prodaju trivijalije kojima se bave organizacije civilnog društva. Da se razumemo, te 'trivijalije' su svakako od velikog značaja za zainteresovane građane, ali uparivati ih sa određenom političko-vrednosnom matricom poput evroentuzijazma je svojevrsna pilićarska propaganda. S druge strane, kako se dublje osnove te evroentuzijastične filozofije ne ispituju, jedino nam ostaje da ovu emisiju gledamo kao vrstu televizijskog pamfleta. Ja mislio da je Evropska Unija nekakav važan politički konstrukt, ali po autorima ove emisije se ona svodi na postavljanje rampi za invalide i sakupljanje izmeta vaših pasa u parku.

4. Sasvim prirodno

Mnogi ljudi vole Jovana Memedovića. Harizmatičan lik, voli da se zajebava, druži se sa običnim narodom i tako to... I lepo je to videti u njegovim reportažama da se u poslednje vreme sve ne svodi na priču čoveka koji sa autsajderske pozicije veliča život autentičnih srpskih seljaka samo kako bi išao od jednog do drugog i najedao se sušenog mesa i ovčijeg sira. A mesom i sirom je toliko oduševljen da ne prestaje sa panegiricima teškom ali plemenitom seoskom životu i gorštacima koji žive u skladu sa prirodom. Prosto da se čovek zapita, što bre, Jovane, ne kupiš 50 ovaca i odeš na Staru planinu da budeš sasvim prirodan do đavola?

3. Beogradska hronika

Ovo je zicer. Ako želite da saznate u kojoj se zgradi u Beogradu pokvario vodomer, u kom parku ima najmanje krpelja koji su rešili da pojedu vašu decu i pse, ko je kriv i odgovoran što seljaci na pijacu iznose prskane krastavce, koliko je vozila gradsko saobraćajno jutros poteralo na ulice i u kom se vrtiću javio slučaj deteta obolelog od salmonele i da li zbog toga treba nekog streljati, sve te (i još mnoge) informacije možete dobiti ukoliko zasednete ispred svog, jelte, malog ekrana negde između pola šest i šest. Vašoj sreći neće biti kraja ukoliko emisiju vodi simpatična kratkokosa voditeljka koja toliko želi da pomogne svojim sugrađanima da svakog trenutka nesebično rizikuje da mašući rukama sama sebe udari po nosu ili toliko gestikulira svakim pojedinačnim mišićem i hrskavicom svoje glave da je RTS morao da zaposli fizioterapeuta zaduženog da nam se ona iznova vraća bez težih povreda.

Ne mogu skroz meritorno da sudim iz razloga drastične nekompetentnosti, ali nisam siguran čemu služi jedna ovakva emisija, posebno ako ste u Beogradu poslednji put bili u četvrtom osnovne sa ekskurzijom koja je posećivala zoološki vrt. U redu, naš glavni grad ima svoju specijalnu emisiju jer je jednostavno najveći. Pokvareni vodomeri, razjareni krpelji, otrovni krastavci i lukave salmonele mogu za samo jedan dan desetkovati našu populaciju (i to njen najbitniji deo, dodao bih), urnisati ekonomiju, zaustaviti evropske integracije, sprečiti dalje velike sportske uspehe, razoriti kulturno-umetničku nadgradnju i vaša je dužnost da kao stanovnici Bosilegrada, Kučeva, Krupnja, Velikog Šiljigovca i Donje Sabante podržite jedan takav poduhvat od velikog javnog značaja. Što bi rekli ekonomisti – you are better of nego da nema Beogradske hronike.

2. Oko/Oko magazin

Ovo bi trebalo da je ozbiljna emisija što joj, imajući u vidu sputavajuće faktore televizijskog medija, iznenađujuće uspeva. Bar dok njeni novinari ne krenu da se bave ozbiljnim temama... Činjenica da je jako složeno uređivati i proizvoditi svakodnevnu polučasovnu emisiju ipak ne može biti opravdanje za ortodoksne gluposti koje možete u njoj čuti. Jer, čim se brojne novinarke poduhvate neke globalne teme poput ekonomske krize, klimatskih promena ili međunarodne politike dobijamo smešne rezultate uvijene u oblandu istraživačkog novinarstva sa komentarom. Tako je moguće da stručni sagovornik na temu klimatskih promena bude jedan sociolog, da novinarka upoređuje regulisanje emisije ugljen dioksida sa regulisanjem pušenja u zatvorenim prostorijama, da urednik Zoran Stanojević poentira kako je legitimno zabraniti ljudima da prodaju neki svoj proizvod (rakiju) kako bi se zaštitili potrošači itd. Prava javno-servisna škola. Izveštava i obrazuje u isto vreme. Za male pare. I potpuno ideološki neutralno... U skladu sa glupavom mantrom 'verujte našim očima'.

Ipak, moj favorit u tom kompleksu emisija je tzv. Oko ekonomije koje ide sredom. Opštepoznata je činjenica da naše novinarstvo ne može da se pohvali poznavanjem ekonomske problematike, a faktor da se ovde radi o televiziji još više otežava situaciju. U svakom slučaju, gospođa Vesna Damjanić-Branković pokazuje da je toliki dunster za temu kojom pokušava da se bavi da ja, inače sklon mazohizmu, sredom uveče dobijam žestoke napade oboljenja koje se zove 'razgovor sa uključenim televizorom. Vesna je za ekonomsku problematiku na RTS-u ono što je Sandra Perović za film. Ali za razliku od Sandre koja se baca složenim kinematografskim terminima poput 'estetika', 'omaž' i 'dekonstrukcija', voditeljka Oka ekonomije svoju filozofiju najčešće svodi na pitanje koje često postavlja svojim gostima, a koje glasi – 'a šta obični građani mogu da očekuju'. Jer, obični građani su glupi, a njihove jeftine ulaznice ipak moraju da se isplate... Ako treba u par reči opisati metod vođenja emisije dotične voditeljke, onda je to – 'zaboraviš mozak na natkasni, obuješ visoke štikle, upadaš u studio i postavljaš glupa pitanja' – metod koji je do paroksizma razvila jedna druga RTS-ova vedeta, Olivera Kovačević.

1. SAT

Porodična manufaktura Alvirović svakog vikenda ima privilegiju da nas pozdravlja iz kruga svoje privatne firme čiji je glasoviti naziv Nacionalna vozačka akademija. Spojivši lepo sa korisnim, Alvirović i sin jednom nedeljno pokušavaju da građanstvu podignu svest o važnosti bezbednosti u saobraćaju, pilićarski se grebući pritom za besplatno reklamiranje Nacionalne vozačke akademije koja se baš tim segmentom saobraćajne bezbednosti i bavi. Stojeći na asfaltnoj pisti ispred flote NAVAK-ovih Tojota, Mirko Alvirović je iz nedelje u nedelju satima razglabao sa stručnim sagovornicima o svim prednostima koje nam donosi novi Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima. Kamera je svedočila da je Mirko telom bio u društvu svojih sagovornika iz MUP-a i Ministarstva infrastrukture, ali je mikrofon iznova dokazivao da se on duhom ipak nalazio duboko u njihovom rektumu.

Ne manji greh je i taj što je ovom emisijom u TV selebritise Alvirović lansirao portparola saobraćajne policije, izvesnog majora Rebića koji je, uz Tojote sa NAVAK logom, postao redovni inventar u toj emisiji. Ali, ne bilo kakav inventar, već onaj koji u svakom trenutku može da izdeklamuje koji saobraćajni prekršaj nosi koliko kaznenih poena. Rebić je dogurao i do Utiska nedelje gde ga je svojim neumesnim insinuacijama nervirao Proka libertarijanac. Biće od majora opasan PR, možda i blog otvori...

Thursday, July 29, 2010

Vlaška magija vs. Jirgen Habermas

Pre neku noć sam rešio da gledam B92. Motao tako kanale neodlučan da li da zaustavim na pornićima ili reprizi pretposlednje etape Tur de Fransa i slučajno mi pade na pamet da na devedesetdvojci možda ima nešto što će da me iznervira. I bi tako... Upao sam na pola neke epizode serije Paranormalna Srbija u kojoj se govorilo o vidovnjacima, magovima i vračarama (sa posebnim osvrtom na vlašku magiju), o tome kako varaju naivan narod i uzimaju mu zadnje pare.

Nisam ljubitelj vračara iz sasvim ličnih razloga. Naime, dok sam još bio keder i baba mi još bila živa, imao sam prilike da se nagledam opskurnih metoda za izlečenje raznih opskurnih boljki. Ne, nije se moja baba lično bavila time, ali je volela da s vremena na vreme poseti druge koje su se time bavile. Roditelji na poslu, a ona uprti moju sestru na leđa, mene za ruku i idemo la vrajitor. Tako mi je neka babuskera pre dvadesetak i kusur godina nabila pola ruke u grlo valjda pokušavajući da iščupa zlog duha iz mene. Druga mi je turila pola tuceta gujinih češljeva (životinja sa donje slike) u kosu kako bi me izlečila od noćnog mokrenja. Za sreću, berićet i protiv uroka je valjalo o nekom prazniku zapaliti za neku žešću vukojebinu kako bi vas opet neka starija žena blagosiljala prskajući vas mokrim bosiljkom i terajući vas da se neprestano krstite dok ona izgovara neku bizarnu bajalicu na vlaškom jeziku. Što veća vukojebina i što opskurnije metode, utoliko su očajni pacijenti dolazili iz sve udaljenijih krajeva zemlje. Jednom prilikom nisam verovao starijim pratiocima da su ljudi koji su pre nas ušli kod vračke bili uopšte iz Jugoslavije jer nisam ništa razumeo šta pričaju. Dalje, kada mi je prababa umirala, kroz kuću je prošla cela divizija vrački čiji je zadatak bio da je bezbedno dopreme do pradede na onom svetu (koji je umro u snu, bez sveće, pa je tamo bio slep) i spreče je da se pretvori u moroja (neka sorta vampira) koji bi posle napastvovao stoku i čeljad po kući i komšiluku. Sva je ta zajebancija prestala kada je porodica prestala da bude proširena, a mnoge epizode su sada zaboravljene.


Međutim, nisu vračke to što me je iznerviralo u emisiji sa devedesetdvojke. Jer, jednostavno, to su običaji čija živost proizlazi odozdo, od samih ljudi, i čije bi nasilno prosvetiteljsko iskorenjivanje bilo moguće taman koliko su i hrišćani uspeli da iskorene paganske običaje. Karakteristično za ovu emisiju je bio stav moralne i intelektualne superiornosti novinarki i njihovih 'stručnih sagovornika', baziran na svojevrsnom sujeverju složenije vrste. Pre svega, oni su lešinarski našli protivnika koji nema nikakve intelektualne kapacitete za odbranu, protivnika koji nema svoju izgrađenu filozofiju i pogled na svet, čiji su okviri omeđeni jedino tradicijom i protokom vremena bez ikakve samorefleksije o tome 'kako' i 'zašto'. Tako i mnoge druge slobodne transakcije u društvu bivaju napadane od progresivne elite iz razloga što, prema njihovom smatranju, nisu racionalne ili nemaju smisao ili ne doprinose boljitku pojedinca/društva. Racionalnost, smisao i boljitak su naravno, po njima, potpuno objektivne i apriorne kategorije...

Glavna poenta ove emisije se očigledno sastojala u konstataciji o društvenoj štetnosti postojanja jedne takve delatnosti poput vračanja za novac i pitanju zašto se društvo i država do kraja ne izbore s time. Zašto i kako je moguće da ljudi dobrovoljno stupaju u ekonomsku transakciju u kojoj zauzvrat ne dobijaju ništa što pre toga nisu imali? Odgovor je prost. Korist od ekonomske transakcije je potpuno subjektivna. To što se nekome čini da neko tu ne dobija ništa za svoj novac uopšte ne mora da bude tačno. Jer, da se razumemo, mnoge stvari za određene ljude nemaju nikakvu vrednost, a opet, drugi ljudi masovno troše svoje vreme i novac na njih.

To je svakako najradikalnije na primeru vračara i magova koji nude usluge koje su sa stanovišta racionalnog naučnog metoda potpuno neverovatne. Predviđanje budućnosti i izlečenje terminalnih bolesti su najbolji primer. Neki ljudi su spremni da se njima obrate baš iz razloga što su racionalni metodi nedovoljni. Neki ljudi ne prihvataju 'NE' kao odgovor i dalje se ponašaju u skladu sa tom premisom. Oni su spremni da kupe neku vrstu duševnog mira kao što su drugi ljudi spremni da plate ulaznicu za fudbalsku utakmicu jer im se jednostavno gleda fudbal. Suočen sa neizlečivom bolešću, čoveku je svejedno kome je dao svoj novac: zdravstvenom sistemu čiji je osiguranik bio decenijama, a koji ništa ne može zauzvrat da mu pruži, ili magu koji je nekim ezoteričnim metodom pokušao da ga izleči i omanuo. Iako se metodološki razlikuju, konsekvence su iste. U tom slučaju je potpuno racionalno od čoveka da pokuša sa svim mogućim opcijama koje su mu na raspolaganju jer ono što bi mogao da dobije mu neprocenjivo mnogo više znači od onoga što će da izgubi. Kao što je čoveku racionalno da u susretu sa krvoločnom divljom životinjom pokuša da beži iako je i sam možda uveren da je taj pokušaj uzaludan. Svi ga možemo smatrati ortodoksnom budalom, ali se za svoj groš on želi uveriti da su mu sve opcije zaista zatvorene.

Međutim, mogli bismo da vidimo kakva su nam objašnjenja i predloge dali u Paranormalnoj Srbiji. Jedan od stručnih sagovornika u emisiji, socijalni psiholog Dragan Popadić je pokušao da tu pojavu takođe opiše racionalnošću samih učesnika, ali su mu premise bile zaista bizarne. Njegovo polazište je da se u uređenom sistemu čovek mora ponašati racionalno ne iz subjektivnih razloga lične dobrobiti, već zbog toga što je racionalnost u takvom sistemu objektivno data i opštevažeća. Tako on ponudu na tržištu vidovnjaka i astrologa upoređuje sa ponudom prehrambenih proizvoda. Po njemu, kada kupuju pečurke na pijaci, ljudi to ne rade sa subjektivnom racionalnošću i individualnim znanjem o njihovoj jestivosti, već to rade zato što je ta racionalnost objektivisana od strane države. Pošto se pečurke već nalaze na pijaci, smatra on, onda to sigurno znači da kupci misle da su nadležni sankcionisali njihovu jestivost i neotrovnost. U suprotnom – one se uopšte ne bi ni prodavale. Odnosno, mutadis mutandis, ako se vidovnjaci, magovi i astrolozi reklamiraju u medijima to sigurno znači da je to uz zakonsku sankciju države. Ako bi poterali ovaj argument do kraja, mogli bismo slobodno reći da je u 'uređenoj državi' nemoguće da nešto postoji ili da se desi, a da ne bude predviđeno nekom zakonskom normom, pravilnikom ili birokratskom procedurom. Ako naiđemo na rupu pored puta duboku deset metara, onda je zasigurno sasvim bezbedno u nju skočiti jer bi u suprotnom nadležni jednostavno zabranili da ta rupa uopšte postoji! Romantičar u meni bi rekao da se radi o utopijsko ustrojenom mišljenju da ga cinik ne ućutkuje svojom tvrdnjom da se ipak radi o lepo zamotanom puzećem totalitarizmu.

To je jedno kompletno pakovanje koje dobijamo od progresivne elite koju predstavlja ova emisija. Oni ne samo da veruju da su obični ljudi po prirodi glupi i infantilni, već to dopunjuju verom da se takva dijagnoza jednostavno može rešiti dobrim pravnim normama. I to je onaj složeniji tip sujeverja koji intelektualci rado upražnjavaju. Ne veruju racionalnosti ljudi po pitanju najobičnijih ekonomskih transakcija, ali veruju njihovoj racionalnosti kada biraju one koji će da im donose zakone. Za razliku od običnog vernika koji pretpostavlja postojanje višeg entiteta od koga je on potpuno odvojen, sujeverni elitisti smatraju taj svezanjući i svemoćni entitet nije odvojen od običnog čoveka, već da je to baš taj čovek koji je pride dobio političku funkciju. Čovek je iracionalan u vođenju svojih ličnih privatnih poslova, ali kada se udruži sa drugim takvim ljudima i donese pravnu normu koja reguliše privatne poslove individua, onda je taj kolektiv racionalan?

Novinarke dalje u emisiji primećuju da su zahvaljujući Republičkoj radiodifuznoj agenciji magovi i vidovnjaci izbačeni sa elektronskih medija u Srbiji (osim kablovske valjda?), ali onda sa indignacijom utvrđuju da takva praksa ne može da se primeni na štampane medije jer postojeća regulativa nije dovoljna. Da, glupače jedne, to se zove sloboda govora i to je ona ustavna kategorija koja vam omogućava da radite to što radite. Jer ako vi mislite da ste jači i zabranite im da rade ono što rade, onda ja ne bih ni prstom mrdnuo kada bi vaši protivnici postali jači i jednostavno vam zabranili da se dalje bavite novinarstvom.

Goran Karadžić iz Republičke radiodifuzne agencije tu takođe sa žaljenjem konstatuje da i oni nisu baš svemoćni što se toga tiče jer, eto, dok oni napišu prijavu prekršajnom sudiji, pa dok sudija postupi po njoj, pa postupak dok se završi, to može da potraje ohoho od kršenja dispozocije do izricanja sankcije. Nije mu dovoljno što su im dali izmišljeni posao nego, kaže čovek, bilo bi praktičnije da je to sve lepo u njihovim rukama. To se, gospodine, zove podela vlasti i isto je jedna ustavna, normativna kategorija. Jedno telo donosi pravnu normu, drugo postupa po njoj, treće utvrđuje sankcije za njeno kršenje. Verujem da bi bilo najpraktičnije kada bi se sve tri oblasti spojile u funkciju jednog čoveka ili neki kolektivni organ sačinjen od vrlo pametnih ljudi sa doktoratima prestižnih univerziteta, ali istorijske okolnosti su takve da je to nemoguće. Pre dva veka je pobedila kontrarevolucionarna struja u društvenim naukama i uveli su kontrolu i ograničenja vlasti kao normu. Da su pobedili progresivci, svet bi sigurno bio lepše mesto bez vidovnjaka, astrologa i glupih ljudi koji nerviraju pametne novinare i druge stručnjake.

Snježana Milivojević, profesorka na FPN, nije toliko daleko išla, verovatno shvatajući kuda bi mogao da vodi zahtev za čvršće regulisanje oblasti medija od strane države. Zato se ona bacila na sferu civilnog društva. Njen zaključak je takav da su sve te aberantne pojave poput vidovnjaka i magova (a i drugih stvari) proizvod nepostojanja - pazi sad - dijaloga u društvu u poslednjih dvadeset godina. Znači, do Zorke i Kleopatre (cinik bi rekao: i Srebrenice) ne bi uopšte ni došlo da smo jednostavno ovako kolektivno, kao društvo, upražnjavali malo Habermasovog komunikativnog delanja. Poštujem to mišljenje i verujem da sam ovim mojim postom malo ublažio tu profesorkinu zamerku jer zam izrmbačio cele tri strane na diskurzivnom nivou. To je moj doprinos društvenom dijalogu, moja šihta komunikativnog delanja. Gde je blagajna da podignem dnevnicu?

Monday, July 19, 2010

Agro linkovi #6

1. U prošlom postu smo raspravljali o neočekivanimn posledicama nepoštovanja fudbalskih pravila. To nije ništa u odnosu na bizarne posledice promene samih tih pravila koje su se desile na ovoj utakmici - Soccer Shennanigans

2. Kako je proteklo svetsko fudbalsko prvenstvo za tzv. međunarodno nepriznate države - Padania Beats Kurdistan in World Cup Final!

3. Top Ten Consequences If AGW Activists Were In Charge Of The FIFA World Cup… Urnebesno…

4. Lep post na Klimazwiebel blogu o filozofskim osnovama klimatologije - A few thoughts on the history and philosophy of anthropogenic climate change

5. Zelena ekonomija u Andima - Inventor paints mountains white to combat climate change

6. Čovek je pokušao da izbegne plaćanje poreza tvrdnjom da nije ‘osoba'. Rispekt za trud - A person is a 'person', B.C. judge rules

7. Borba protiv rasizma (i brejnstorming) na holandski način - Amsterdam deputy mayor wants to use ‘decoy Jews’ to combat anti-Semitism

8. Socijalno osiguranje (i brejnstorming) na holandski način - Council helps jobless women find a rich man to keep them

9. Jedan od razloga što su Nemci iznenadili Sovjete 1941. je i to što je Staljin verovao u tržišno formiranje cena, tvrdi Viktor Suvorov - "Everyone imposes his own system as far as his army can reach."

10. Kada par debelih kapitalista osnuje osiguravajuće društvo, to se zove ‘finansijsko tržište’. Kada nekoliko ljudi koji se švercuju u gradskom prevozu osnuju osiguravajući fond za slučaj da budu uhvaćeni, to se zove ‘borba protiv sistema’ - Paris Metro's cheaters say solidarity is the ticket

11. Skot Adams, autor stripa Dilbert, na uobičajeno satiričan način savetuje o strategiji ulaganja novca na finansijskom tržištu - Betting on the Bad Guys

12. The World’s Most Unusual Outsourcing Destination. Radi se, naravno, o Severnoj Koreji.

13. Lep intervju sa istoričarem i publicistom Polom Bermanom, čovekom koji je Majklu Moru omogućio da snimi svoj prvi film tako što mu je isplatio novac na osnovu optužbe za uvredu - The Flight of the Intellectuals

14. I za kraj još jedan simpatičan platonistički dijalog, ovoga puta o demokratiji - Weasel Stomping Day

Monday, June 28, 2010

Frank Lampard, Carlos Tevez i čista proceduralna pravda

Fudbalska igra bi bar u teoriji trebalo da bude primer praktične primene koncepta čiste proceduralne pravde. Da to baš i nije slučaj svedoče nam neke utakmice sa aktuelnog svetskog prvenstva gde zvezde postaju sudije koje svojim odlukama urušavaju sam koncept "pravednosti".

Za početak bi valjalo objasniti termin čiste proceduralne pravde koji se koristi u ovom tekstu, termin koji se može sa lakoćom primeniti na bilo koju vrstu igre sa "transparentnim" pravilima koju upražnjavamo – od ferke sa Ciganima koji sakupljaju aluminijum ispred zgrade, preko basketa sa komšijom do Mortal Kombata sa mlađim bratom na igračkoj konzoli. Koncept proceduralne pravde nije nov i karakteriše ga vezanost za Common Law sistem prava, ali ga je teorijski aktuelizovao Džon Rols, pripadnik tzv. liberalno-egalitarne struje američke političke filozofije, u već klasičnom delu Teorija pravde. On tu razlikuje tri vrste proceduralne pravde: savršenu (znamo kakav ishod treba da bude i znamo procedure koje vode do tog ishoda), nesavršenu (znamo kakav ishod treba da bude, ali nemamo efikasne procedure koje vode do njega) i čistu (imamo proceduru, pa kakav god da je ishod – pravedan je).

E sad, igranje igara potpada pod čistu proceduralnu pravdu baš iz razloga što je ishod igre - kakav god da je - pravedan ako se poštuje procedura, tj. upražnjavaju pravila igre. Pravila igre su tu mešavina svesnih ljudskih intervencija čiji je cilj da igru učine zanimljivijom, prijemčivijom ili komercijalnijom i nesvesnih prećutnih promena koje su plod iskustava samih učesnika u igri. Problem je što je većini igara potrebno arbitriranje u primeni pravila da bi uopšte došlo do nekakvog ishoda koji nas zanima. Kad kažem većina igara – mislim na one koje nas uglavnom interesuju. Npr. u dvoboju katanama uopšte nije potreban arbitar da bi utvrdio kome od suparnika je odsečena ruka ili glava, ali je recimo u fudbalu vrlo neophodno da arbitar svojom odlukom sankcioniše dešavanja na terenu. A pošto je arbitar samo čovek, koncept čiste proceduralne pravde je tu u problemu i prelazi u ono što bi Rols nazvao kvazičistom proceduralnom pravdom.

Fudbalska igra je tako ustrojena da sve što se tiče poštovanja pravila igre zavisi od sudije. Igrači znaju pravila igre i znaju da su ona uslov bez koga ta igra ne bi ni postojala na prvom mestu, ali su u svakom trenutku spremni da ih prekrše zarad povoljnijeg rezultata za svoj tim. I nije to samo pitanje podsticaja velikim novcem, statusom, slavom i mladim devicama što tera ljude da ne poštuju pravila igre, jer toga ima i u beton ligama u kojima igrači nemaju baš nekih velikih razloga da trče za loptom i lome sebi noge, a ipak to rade. Ne bih ulazio u razloge zbog čega fudbaleri ne poštuju pravila sopstvene igre jer je to kardinalni filozofski problem kome ja nisam dorastao, ali mogu da povučem paralelu sa pravnim poretkom jedne države, što hoću da uradim još od početka teksta.

U idealnotipskom slučaju pravnog sistema u kome bi se u empirijskom smislu primenjivala koncepcija proceduralne pravde, gotovo je izvesno da bi postojao razvijeni arbitražni, odnosno sudski sistem koji bi na svaki mogući način pokušao da zadrži pravednost procedure. Sudski sistem se bazira na dve premise. Prva je da sudska procedura mora biti takva da svojom "pravednošću" zadovolji sve strane u sporu bar do one tačke gde bi troškovi vođenja spora (žalbe, apelacione instance) bili manji od troškova prvobitnog kršenja proceduralnih pravila. Druga je da se činjenice koje su relevantne za spor pokušavaju objektivizovati (dokazni postupak) na takav način da bi svaki čovek koji je u poziciji sudije mogao da izrekne identičnu presudu.

Problem sa fudbalom je što postupak suđenja uopšte nije vezan za ove premise. Prvo, iako je moguće da kršenje pravila igre bude istovremeno očigledno obema stranama u meču, neadekvatnost i "nepravednost" sudske procedure će sasvim lagano proći preko tih kršenja u slučaju da ona nisu bila očigledna samom arbitru. Drugo, objektivizacija spornih činjenica u fudbalu uopšte ne postoji, sve je na trenutnoj, brzoj proceni jednog čoveka. Ili trojice njih, svejedno... Sudija u fudbalskom meču nije sudija u smislu u kome tu reč koristimo za pravni poredak. On je tu više svedok ili očevidac koji ima moć da svoj subjektivan stav o datom događaju svojom pištaljkom pretvori u konačnu odluku. Njegov subjektivan stav ili mišljenje je ujedno i presuda, a to je, rekao bih, vrlo neubedljiv način za dostizanje nekakvog ideala pravednosti.

Tu nemamo mehanizme koji mogu ispravljati kršenja pravila igre tokom same igre, kao u tenisu, ili posle nje, kao u automobilizmu. Sad, pobornik tradicionalnih metoda suđenja bi mogao reći da jeste važno održavanje pravedne procedure odnosno poštovanja pravila igre, ali da to već uključuje nulto pravilo koje glasi: "Ako sudija nije dosudio nešto što nije bilo po pravilima, onda se to efektivno nije ni desilo." Moj odgovor je da su onda jedna od dve stvari u fudbalu redundantni, ili pravila igre ili sudije.

Poenta svega ovoga je da smatram da bi bilo bolje kada bi se u fudbalskoj igri pojačali kapaciteti za zaštitu samih pravila igre. Prosta stvar poput definitivnog uvođenja sudija na gol-aut liniji bi sprečila tragikomičnu situaciju da par sekundi posle očitog Lampardovog gola ili Tevezovog ofsajda milijardu ljudi zajedno sa sudijama na terenu vidi da je greška napravljena, ali da ne postoje mehanizmi da se ispravi. (Bojim se da su sudije sada imale, uz više hrabrosti, jedinstvenu priliku da naprave neku vrstu presedana u tom smislu.) Možda bi mehanizmi za ispravljanje takvih grešaka poput pregledavanja video snimaka ili poništavanja čitavih mečeva (primer Francuske i Irske) bili previše radikalni, ali je zaista bizarno da se ne pokušava sa sprečavanjem da se greške uopšte pojave. I tu se ne radi o nekakvom pozivu na to da se igra učini bržom, zanimljivijom ili prijemčivijom za neinicirane u fudbal, već jednostavno o tvrdnji da je bolje za igru da se njena pravila poštuju nego obratno.

Saturday, June 19, 2010

PULJP #8

2. i 3. jul 2010. godine po rođenju Njegovom...

Na Rtnju...

Više informacija ovde...

Sunday, May 30, 2010

Agro linkovi #5

1. Ekonomista Robert Marfi je meni poznat po knjizi The Politically Incorrect Guide to Capitalism. Evo jednog njegovog teksta o volontiranju na Haitiju - My Week in Haiti.

2. Kako izgleda tržište automobila u pojasu Gaze koji je pod blokadom Izraela - A tale in four parts: Gaza's car industry.

3. Jedan od pozitivnih efekata američkog Health Care Bill-a je i moguće oživljavanje death metal scene - Daily Gut: Health Care for Those Too Creative to Pay for it Themselves.

4. Teorije zavere su jedan od čestih metoda objašnjavanja društvene stvarnosti, posebno kod onih koji vole da upražnjavaju socijalni konstruktivizam - Conspiracy-Theory Socialism.

5. Tako imamo jednog čoveka koji je pokrenuo blog samo kako bi razbio teoriju o uspostavljenoj komunikaciji sa vanzemaljcima, a u čijem se središtu našao baš on – I am a one-man conspiracy, apparently. Pa mu vi sad verujte…

6. Kako bi danas izgledala Platonova GozbaA Plea for Alcibiades, or, How to Philosophize with a Bottle.

7. Kako su izgledali blogeri pre par vekova – Blogging, Now and Then.

8. Odlična rasprava u aprilu na sajtu Cato Unbound na temu paternalizma. Uvodni tekst – The Rise of the New Paternalism.

9. Kako mali Perica zamišlja ekonomiju i ekologiju - Rambo Amadeus: "Austrija je sva pod šumom, a od Bosne kupuje drvo".

10. Kako Bugari kažnjavaju uspešne agro menadžere – Farmville Playing Bulgarian Pol Put Out Pasture.

11. Hipsteri su verovatno omiljena supkulturna grupa Mišel Obame. Ne samo da jedu organski uzgajanu artičoku, već to plaćaju bonovima za hranu – Hipsters on Food Stamps.

12. A kad smo kod gospođe Obame i povrća, evo kako bi izgledao intervju sa tim istim povrćem – Sesame Street Revisited: Interviewing Vegetable Puppets about CO2.

13. Zanimljiva ideja koje se nisu setili momci sa sajta The People’s Cube - Shoes That Make Everyone the Same Height. Problem je što izgleda da ne prave crvene modele.

14. Zanimljiva zapažanja jednog evolucionog psihologa - More on Intelligent Stupid Liberals.

Friday, April 30, 2010

Road to Guerrilla

Legenda kaže da glavni štab kompanije Google u Mountain Viewu u svom lobiju ima ogroman ekran na kome se svake sekunde projektuje neka od nasumičnih pretraga koja se tog trenutka izvrši na njihovom sajtu. Legenda dalje kaže da zaposleni, u pauzi između pravljenja glupih socijalnih mreža i socijalozovanja sa njihovim kozama, vole da posede ispred tog velikog ekrana mažući puter od kikirikija i susama na hleb i, zajedno sa agentima CIA-e, kuju planove o uvođenju globalne neoliberalne imperijalističke hegemonističke diktature.

Ipak, budimo pravedni – mnogi zaista nađu ono što ukucaju u polje za pretragu, ali većina ipak i dalje ima problem sa verbalnim iskazivanjem onoga što želi i u tome leži lepota za nas koji svakodnevno proveravamo upite sa kojima ljudi dolaze na naše sajtove. Što se tiče ovog bloga, najčešći upiti su zainteresovani za nadogradnju penisa, brisanje dupeta i štampanje opravdanja za školu, ali su svakodnevni i gosti sa jedinstvenim pitanjima čiju važnost verovatno samo oni shvataju. Evo par desetina takvih pretraga koje su ljude dovele na Agro Gerilu, klasifikovanih u nekoliko grupa.

1. Pitanja od praktične važnosti

da li je dozvoljeno držanje za ruke za vreme posta

Pa, ako postite na vodi onda može, a ako koristite zejtin – onda morate da imate gumene rukavice, štono reče kolega Zele.

kako biti pametan u drustvu

Postanite hipster. Ako vam je to isuviše teško, onda udrite neku knjigu Paula Koelja. A ako želite da na internet forumima raspravljate o političkoj filozofiji, obavezno se naoružajte delima Ursule Legvin.

sta ako se ne plati postpaid racun

Vidi sledeći upit.

kako mafija naplacuje reket

Bejzbol palicama!

umesto brusnice moze li gloginje

Naravno da može. Ministarstvo poljoprivrede i SIEPA rado subvencionišu ratare koji se odluče na zasade gloginja, imajući u vidu da se od gloginja prave odlični štapovi koje u Evropskoj Uniji koriste pastiri za teranje ovaca.

kako izmeriti kurac

Postoji više načina, ali je najpraktičnije da uglomerom izračunate njegov položaj u odnosu na površinu stomaka, zatim nacrtate zamišljeni trougao do njegovog vrha i lenjirom izmerite katete tog trougla. Na kraju, ostaje vam da uz pomoć Pitagorine teoreme izračunate dužinu hipotenuze, tj. samog kurca.

da li je pokusaj samoubistva kaznjiv u srbiji

Jeste. Ukoliko je pokušaj neuspešan, kažnjava se doživotnom zabranom samoubistva i medicinskom negom na račun onih koji još nisu shvatili da život nema smisla.

brisanje dupeta sedeci

Zar u priručnicima za samoubistvo ne piše lepo da se sa osmog sprata skače na glavu, a ne na noge?

kako postati hipster

Jedeš organsku hranu, slušaš nezavisne bendove za koje drugi nisu čuli, posećuješ alternativne filmske festivale, baviš se fotografijom i dizajnom i glasaš za socijaldemokratsku opciju i to je u suštini to. Valjda nisam nešto zaboravio?

valakonje adsl

Baš me nasmeja sad...

kako sa uzrastom od 18 godina

Evo jedne varijante:
Imaš fejsbuk?
Imam.
Aj se jebemo?

vlaska magija kako upotrebiti

Moraš da imaš Intelligence iznad 20 i da si pokupio feat Anaal Nathrakh. Takođe, preporučljivo je imati prstohvat stidnih dlačica onoga koga želiš omađijati.

kako se brise dupe

O tome sam pisao u nepravedno skrajnutom članku o pet ekoloških načina za brisanje dupeta.

www. koliki kurac imaju evropljani

Sreća te Afrikanci slabo koriste www...

zasto novinarstvo treba PR

Zato što su blogeri postali novinari.

zbog obicnog interneta da li se povecavaju impulsi na telefonskom racunu

Ovo ste verovatno do sad već otkrili...

2. Pitanja od naučno-teorijske važnosti

cemu sluzi kurac

Ovo je svakako naslov seminarskog rada sa predmeta Ženske studije na Fakultetu političkih nauka.

kako da budem ono sto treba da budem

Biće dobar kantovac od tebe...

negativni efekti analnog seksa

Posle višedecenijskog istraživanja, naučnici su utvrdili da je analni seks jedan od retkih tipova socijalne interakcije koji ne proizvodi neželjene efekte. Zato se analni seks posebno preporučuje trudnicama, maloj deci i psima.

organizacija kibuca

To ti je nešto kao Ratibor Trivunac dolazi na Farmu.

vetrogeneratori za hibridne automobile

Ima! Takav vetrogenerator se zove jedro. A hibridni automobil na koji se ugrađuje se zove čamac.

crveni krst metodologija

Predsednik Crvenog krsta jednom mesečno snažno zavrti globus u svojoj kancelariji i onda ga zaustavi prstom. Pomoć za taj mesec ide u tačku na koju je pokazao prst. Tako su prošlog meseca bacili deset tona mesnog nareska u Tihi okean.

negativni uticaji igara pucanja na decu

Ukoliko se ne radi o bojevoj municiji, nema negativnih efekata.

prosecan kurac u srbiji

Zavod za statistiku nema tačne podatke, ali je najavljeno da će se na sledećem popisu stanovništva vršiti i ta merenja.

zakljucak maturanata o facebooku

...je taj da je Facebook slabo iskorišćen u procesu obrazovanja u Srbiji.

da li postoji avatar svet

Postoji. O njegovom postojanju je rado pisao francuski filozof Žan Bodrijar.

sta je dijalektika

Ovdašnji kobloger Shoppy pokušava da opiše dijalektiku terminima aristotelovske logike kroz prizmu razgovora psihijatra sa svojim pacijentom:
- Doktore, meni niko ne veruje...
- Pa nemojte tako, siguran sam da to nije tačno.
- Eto, ni vi mi ne verujete.

zasto svi ljudi nisu prirodno lepi

Desničari smatraju da je to zato što je ružnim ljudima dozvoljeno da žive, pa čak i da se razmnožavaju. Levičari su na stanovištu da je razlog tome što nikad nije došlo do prave seksualne revolucije i seksualnog komunizma u kojem bi došlo do jednake raspodele lepote i seksualnih usluga.

e totalitarizam

To bi trebalo da bude krajnji stupanj e-governmenta?

sta teofil pancic misli o forumima

...i ja ću da mislim o forumima.

3. Pitanja za vidovnjake

da li ce uhapsiti mladica

Poslednji put su rekli da hoće...

kada ce umreti boris tadić

Jes, pa da ga svi zovu – Boris?

4. Potraga za zabavnim sadržajima

drogiraške igre

Jer drugačije i ne postoje!

igrice sa borbama bez krvi za devojčicama

Jer devojčice moraju da nauče da budu borbene, ali ne i krvoločne.

milan tarot zabranjeni forum

...koji može da se nađe putem Google pretrage.

program za besplatno i brzo skidanje bekstva iz zatvora 4

Postoji i zove se Prison Break 4 Free & Fast Downloader.

igrice za ljude do 50 godina

Za razliku od igrica za one od preko 90 godina?

5. Iskazi o poznatim ličnostima

milan tarot ima devojku

...tvrdi jedan Google korisnik.

milan tarot pedofil

...precizira drugi.

olivera jovicevic poseduje mont jaknu

Ali na potpuno drugačiji način od onoga na koji bih ja posedovao Oliveru Jovićević.

milka canic mason

...a oni su poznati po tome da vrlo malo pričaju i to uglavnom iz kurtoazije.

sandra perovic pusi kurac

...svake godine kad treba da se ide u Kan.

minja subota peder

A šta bi drugo mogao biti čovek koji ispred kamera nosi leptir mašne?

mrzim consecration

I o tome si obavestio – Google?

6. Seksualni fetiši

lekoviti kurac

...koji raste isključivo na obroncima Homoljskih planina.

slike devojaka u skoli

...dok rade pismeni iz matematike.

tako mlade a jebu se

Eh, a mi smo sve stariji...

tekstovi polnim odnosima ljudi i zivotinja

Jer lepše je o tome čitati nego ih gledati.

tvrdi analni seks

...je bolji od tvrde stolice.

zdravlje ulazi na usta za predskolce

Ovo zvuči kao priručnik za vaspitače – pedofile.

lepe slike dece

Probajte kod Ghoula, on je u tom smislu obrađivao Džonatana Svifta.

7. Svakodnevni problemi omladine u Srbiji

bojim se analnog seksa

Bojati se onoga što ne poznaješ – to je definicija zatucanog konzervativca.

hocu da postanem clan nevladine organizacije

Samo ako nisi zatucani konzervativac...

za ljude koji nikad nisu imali seks

...je jedini izlaz da preko interneta traže nevladine organizacije čiji bi članovi mogli da postanu.

hocu da postanem mason

Žao mi je, ali i ja sam trenutno na čekanju.

sve manje onih koji prepoznaju i cene prave vrednosti

Ma došao je zadnji dan, štono bi rekla moja pokojna baba.

8. Politička pitanja

mesta gde bacaju fekalija u dunav

Fekalije nije tipično albansko ime, ali ovaj sigurno misli na aferu sa hladnjačom.

novi sad svi drogiraši

Sa adresama, matičnim brojevima i omiljenom drogom koju uživaju...

svaki bumerang nadje svog vlasnika

Stara aboridžinska poslovica koja govori o vrednostima privatne svojine i pravne države.

pravni akti koji cine telekom paket evropske unije

Hm... Hermenutika mi nikad nije bila jača strana...

svetski dan borbe protiv coca-cole

...kada zajedno sa Evom Moralesom šmrčemo kokain i pijemo kolumbijsku kafu.

vlasi u timoku

...koji, za razliku od Albanaca, uopšte nisu ni pronađeni.

9. Nemoguće za klasifikovati

kviz lakih ali teskih pitanja

...sa velikim novčanim nagradama koje se isplaćuju novcem iz Monopola?

sanjati nesto na muslimanski

Za kvalitetne muslimanske snove preporučljivo je popiti kamilje mleko pred spavanje.