Sunday, April 22, 2012

Skroman predlog za predstojeće izbore

Da se razumemo, ne treba biti nekakav specijalni namćor i hejter pa kukati nad beznadežnom političkom situacijom u Srbiji. Jer ta situacija pomalo liči na zlu sreću čoveka koji se na sudu upravo razveo i izgubio starateljstvo nad troje dece, izašao napolje kako bi video dva mangupa kako mu kradu auto i njime udaraju u drvo 100 metara dalje, te otišao do kuće tramvajem u kome ga je kaznila kontrola. Umesto kuće je zatekao brdo još toplog pepela, jer je tog jutra zaboravio uključenu ringlu na kojoj je kuvao kafu. I ništa mu onda nije preostalo osim da sedne na trotoar i krene histerično da se smeje, dok mu se lokalni ulični pas komotno ispišava na cipelu. Politička situacija u Srbiji izgleda tako da nam uglavnom preostaje da se histerično smejemo, jer bi nekakav optimizam bio utemeljen u činjenicama taman koliko i moj optimizam da ću jednog dana upražnjavati misionarsku pozu sa malom sirenom. Jer taman kada kolektivno pomislimo da ćemo tresnuti o čvrsto dno od koga nema niže, ispostavi se da je ono napravljeno od stiropora i da samo prolećemo kroz njega i nastavljamo da padamo. I tako već priličan broj godina... U tom smislu je jedino prihvatljivo i konstruktivno rešenje koje predlažem u ovom tekstu – što brže dostizanje dna, oslobađanje od govana koja su nam vezana za nogu i pokušaj vraćanja na površinu. Pa ko ostane živ – dobro, a ko pogine – opet dobro.

Za početak da analiziramo postojeće stanje. Kao i sve moderne demokratske sisteme, i ovaj naš karakteriše ispražnjenost od svakog ideološkog sadržaja. Ideologija je u doba savremene demokratije postala omražena reč, a propagiranje određenih tvrdih vrednosnih stavova postaje neprihvatljivo i praktički kontraproduktivno. Politička elita je u takvom sistemu uklještena između scile čestih izbornih ciklusa, koji stalno dišu za vratom i daju podsticaje političarima da previše ne rizikuju, i haribde obimnih zahteva koji dolaze iz civilnog društva i koji daju podsticaje političarima da favorizuju kratkoročne mere bez obzira na negativne dugoročne posledice. Za razliku od ideoloških mišljenja koja su uglavnom vrednosno i logički konsekventna, politika u savremenom demokratskom sistemu je aideološka, odnosna čisto pragmatična. Za razliku od ideološkog mišljenja koje u sebe kao nužnost i datost inkorporira neke negativne posledice, politički pragmatizam u svoju agendu te negativne posledice ne inkorporira. Politika se tu i od strane građana i od strane elita percipira kao svemoćan instrument koji, ako baš ne može da bude bezgrešan, a onda bar može da bude moćan korektor svih grešaka i nedoumica. Metaforički govoreći, savremeni politički sistem je određena vrsta centrifuge koja efikasno čisti politiku od ideoloških ekstrema i neformalna pravila igre postavlja tako da je politički centrizam jedina karta na koju je moguće igrati da bi se došlo na vlast, a time se sistem samoreprodukuje jer na kratak rok tako odgovara svima (dok ima para).

U politikološkoj literaturi se ovaj aranžman opisuje u tzv. teoremi o srednjem glasaču, gde bi srednji glasač predstavljao zajedničko ime za najveću skupinu u biračkom telu, onu koja bi zauzimala centralni deo gausove raspodele. Politička opredeljenja običnih ljudi su većinom fragmentarna. Oni biraju ono što su po njihovom shvatanju pozitivne društvene vrednosti sa svih strana političkog spektra, bez obzira da li su te vrednosti u suštini kompatibilne. Za prosečnog birača u Srbiji je apsolutno nevažno da li su polarne vrednosti poput Kosovo/Evropa ili visoka državna potrošnja/ekonomski rast u suštini inkompatibilne, on će glasati upravo za onu opciju koja sve te stvari izreklamira kao kompatibilne. Ako ta politika ne uspe u praksi da dokaže kompatibilnost tih opcija, glasač uopšte neće preispitati svoje premise, on će samo promeniti partiju za koju glasa, misleći da će drugi ljudi dostići željene vrednosti istim politikama. Ili će se samo razočarati u politiku i predlagati nekakve bele listiće, apstinenciju ili slične mere...

U tom smislu je svaka politička kampanja irelevantna jer će svi, gađajući srednjeg birača, pričati iste stvari. No, to je manji problem. Veći problem je što će svi, legitimišući se srednjim biračem i ograničenim vremenskim horizontom, upravo i raditi isto. U tom smislu vam je potpuno svejedno za koga ćete glasati na predstojećim izborima, a imajući u obzir postojeće institucije, bilo bi svejedno čak i da su svi sadašnji politički akteri zamenjeni novim ljudima. Da se razumemo, ja bih prvi voleo da celu našu političku, NGO-ovsku i komentatorsku elitu u jednoj krvavoj revoluciji naprosto satremo, ili bar pošaljemo u neko afričko pleme ljudoždera, pa ako tamo isposluju sopstvenu glavu da ih vratimo nazad i pojedemo ih lično. Takođe bih voleo da je zakonski okvir takav da je osnivanje partija mnogo lakše (pobogu, da je Milošević nametnuo ovako jake uslove za osnivanje političkih stranaka kao što je to uradila velika demokratska koalicija, pa verovatno bi sa celom porodicom 2000. bio zapaljen u podrumu sopstvene kuće). No, to nisu suštinska rešenja. Mogućnost da glasate za neko novo lice ili neku novu partiju (a imamo ih na ovim izborima, zar ne?) možda korelira sa većom demokratičnošću sistema, ali ne menja pravila igre. Iz više demokratije ne sledi i bolja vladavina. Odnosno, kako je to pokazao Dušan Pavlović pre neki dan, do nekih rezulatata se ne može doći endogeno, igrajući po pravilima igre. Ili, kako to pokazuju Acemoglu i Robinson u svojoj poslednjoj knjizi, države sa tzv. ekstraktivnim političkim institucijama su osuđene na limb reprodukcije ekonomskog siromaštva ili proseka, jer su i političke institucije i politička kultura tu usmereni ka shvatanju da je jedini put ka uspehu u upotrebi politički prohodnih puteva.

Zato se moj predlog za ponašanje na predstojećim izborima i, prevashodno - posle izbora, zasniva na tradiciji dve političke škole koje, iako dijametralno suprotstavljenje, krasi tvrdi ekonomski determinizam u shvatanju politike. Obe škole se drže proste činjenice da je politička nadgradnja moguća samo dok još postoji ekonomska baza koja je podupire. Te dve tradicije su marksizam i rendovski libertarijanizam (objektivizam). Obe smatraju da klasu parazita ne možemo odstraniti nekakvim poperovskim reformama, već isključivo tako što ćemo im zakinuti mogućnost da prežive, tj. prestaćemo da ih finansiramo. Iako ekonomija u jednom na pesku utemeljenom velferizmu po definiciji tone sve dublje, ono što možemo da učinimo po preporukama ljudi poput Karla Marksa i Ajn Rend je da tu stvar ubrzamo i dovedemo do kraja. Ako smo došli do tačke gde ne postoji institucionalizovan način da odvojimo politiku od ekonomije i time sasečemo korene partokratije i korupcije, onda je rešenje ubiti ekonomskog domaćina od čije se krvi hrani politički parazit.

To znači da moramo prihvatiti da u realnosti u Srbiji ne postoje nikakvi institucionalni kapaciteti niti prodoran set ideja koji bi stvari mogli da okrenu za 180 stepeni i krenu nekuda. U tom smislu, treba prihvatiti da su sve političke opcije zatrovane infantilnom idejom da je problem u pogrešnim ljudima, a ne u bolesno postavljenim institucijama i lošim podsticajima koje one šalju kroz sistem. Zato i treba prihvatiti realnost da su moguće samo dve (u osnovi identične) političke opcije za koje možete glasati. Prva je Srpska napredna stranka. Druga je Demokratska stranka. Više je razloga za izbor bilo koje od tih opcija.

Razlog za izbor SNS-a je za većinu ljudi očigledan, očistiti postojeću bagru sa vlasti jednim niskim udarcem, glasajući za večite luzere kojima su se svi tzv. normalni i urbani ljudi svojevremeno podsmevali, barem dok nisu na teži način ukapirali šta ih je snašlo. Ono što je bitniji i konstruktivniji način glasanja za SNS je svojevrsni kockarski optimizam. Ova stranka je naime stranka koja zaista nema ama baš nikakav politički i ekonomski program, niti trenutno ima neki veliki bagaž prethodnih obećanja i nasleđenih privilegija koje mora da ispoštuje. U tom smislu SNS ima manevarski prostor da nešto uradi, a najgore što od toga može da ispadne je da postane DS umesto DS-a.

Izbor DS-a je takođe očigledan za ljude koji misle da je bolje i ovo što imamo nego da se oprobavamo sa naprednjačkim medvedom. Takođe, u DS još uvek veruje ono nekoliko optimista čiji optimizam takođe uključuje i veru u leteće medvediće i pufnaste zmajeve iz Endeove Beskrajne priče. Treće, cinik u meni bi voleo pobedu DS-a samo kako bi video jednu instant “revoluciju” a la 5. oktobar, ali sa demokratama u glavnoj ulozi, tj. sa oštre strane kuke i motike. No, to je pojava koja se dešava jednom u generaciji. Na kraju, potpuno legitimna opcija je glasanje za Tadića kao predsedničkog kandidata kako bi ovaj tumblr ostao u životu.

Glasanje za bilo koju treću partiju je gubljenje vremena ako nam je na umu što brže dostizanje dna. Davanje glasa bilo kojoj maloj partiji pospešuje feudalizaciju funkcija, preraspodelu usluga i kasniju zaveru ćutanja prouzrokovanu činjenicom da su svi pomalo omastili brke. S druge strane, poništavanje listića je opcija koja je prihvatljiva u smislu dizanja cenzusa i eliminisanja manjih partija. Ali, ako mi dozvolite metaforu, ta opcija je suštinski beznačajna kao zadnji redovi na koncertu Slejera. Ma koliko ti zadnji redovi bili brojni, oni ne ostaju zabeleženi ni u istorijskoj fusnoti, broje se samo oni koji su učestvovali u šutki.

Ono što je bitnije je ponašanje posle izbora, kada valja primeniti starve the beast strategiju. Državna zver trenutno preživljava samo zahvaljujući tome što još uvek postoje firme i preduzetnici koji posluju legalno, te još ima međunarodnih entiteta koji su voljni da nam pozajmljuju pare. U tom smislu se ljudi u Srbiji dele na dve klase, one koji plaćaju namete državi i one koji žive od tih nameta. Za razliku od Miloševićevog režima koji nije baš kapirao važnost činjenice da slojevi stanovništva koji žive na državnoj sisi budu dobro i redovno hranjeni, postpetooktobarske vlade su to lepo shvatile. I dok bude bilo kako-tako sklepanih para za penzije i plate zdravstvu i prosveti, neće se dostići kritična masa ljudi koja je svesna da stvari suštinski na ovakav način ne štimaju. Opšte je mesto da je penzioni sistem odavno kolabirao i da se u suštini finansira nenamenski. Opšte je mesto da javni dug konstantno raste, samo kako bi se sadašnje stanje održalo na račun budućih generacija. Opšte je mesto da javni sektor neprestano raste, a privatni se smanjuje. I tako dalje...

U tom smislu je gornje pozivanje na velike arhineprijatelje, Karla Marksa i Ajn Rend i propagiranje starve the beast strategije. Stvari se ne mogu popraviti dok ovakva formalna, legalna ekonomija uspeva da opstaje u životu. Treba joj pomoći i ubiti je. Tek će onda nastati podsticaji da se uspostavljaju koliko-toliko održive institucije. Za to je potrebna prava građanska neposlušnost, a ne njen abortus u vidu propagiranja belih listića i sl. Zato je potrebno odreći legitimitet političkim elitama u vidu prestanka plaćanja poreza i drugih dažbina državi, isključivom orijentisanju na rad na crno, neprijavljivanju prihoda, poslovanju van legalnih tokova itd. Zato je potrebno, kao drugu stranu medalje, podržati i propagirati veću državnu potrošnju na svaki zamislivi infrastrukturni projekat, svaku zamislivu subvenciju, zloupotrebu položaja, povećanje penzija ili plata u javnom sektoru. Tek kad izgladnimo državnu zver i ubijemo je, moći ćemo da kupimo novu, manju i ograničenih apetita. To je ionako scenario koji nam se neumitno sprema, ono što možemo da uradimo je da stvari ubrzamo.

1 comment:

nasdvoje said...

moji zaključci su kudikamo drugačiji, ali se argumentaciji nema šta prigovoriti.